Telefon uporno zvoni. Javljam se i gledam broj. Nepoznat. Sigurno opet neka prodaja. I stvarno prijatan, mlad glas nudi životno osiguranje jedne poznate osiguravajuće kuće. Pustim je da kaže svoje, a onda kratko odgovaram: “Ja sam ti u sedamdesetoj, a muž u osamdesetoj godini. Nismo ti mi poželjni i isplativi za tvoju firmu.” Djevojka se zahvaljuje i ispričava.

Spuštam slušalicu i razmišljam o tome kako zvuči sedamdeset godina. Nekada mi se to činilo strašno puno. Sad i nije. Onda se sjetim da ove godine obilježavamo pedeset godina mature. Puno, a kao da je jučer bilo kad sam se upisala u sarajevsku učiteljsku školu. Kao petnaestogodišnjakinja sam došla s ocem da predam dokumente za prijemni ispit. Tada sam prvi put vidjela i zgradu u kojoj ću sljedeće četiri godine biti učenica. Bila sam dijete sa sela i nisam često dolazila u Sarajevo niti sam ga poznavala.

Već u septembru sam sama vozom krenula u školu. I tako sve četiri godine bila sam vozar. Nije moje selo bilo neko zabačeno kakvih ima po našoj Bosni. Pedesetak kilometara udaljeno od Sarajeva, na pruzi i putu. Samo preko Bosne je termoelektrana, a u krugu od nekoliko kilometara tri jame Rudnika Kakanj. Može se reći skoro pa industrijsko mjesto, ali što se tiče škole išla sam u neuvjetnu i neopremljenu zgradu. To je bila malo veća baraka u blizini jame Ričica. Nismo imali ni fiskulturnu dvoranu niti opremljene kabinete. Možda je jedina sreća što smo imali stvarno dobre nastavnike. Naravno da mi se nova škola činila i ogromna i uređena. 

Te 1965. godine upisano je devet prvih razreda. Ja sam bila peto odjeljenje, žensko, kako su govorili za odjeljenja gdje su bile samo djevojke. Bilo nas je iz raznih mjesta BiH, ali nekoliko i iz Srbije i jedna iz Crne Gore. Nikoga nisam poznavala. Širokim stubištem smo se penjali na kat gdje nam je bila učionica. Već prvog dana smo upoznati da su kecelje obavezne i da se u školi izuva. Morali smo nositi drugu obuću za po školi. To su bile obične tanke, crne kožne patike. Bilo je obavezno svirati neki muzički instrument. Mi smo svirali mandolinu. Po keceljama sa amblemom škole i mandolinama bili smo prepoznatljivi u gradu, a mi vozari na lokalu Sarajevo-Kakanj. 

Svi smo, vjerujem, bili pomalo uplašeni. Očekivali smo sa strepnjom i strahom profesore. Prvo smo upoznali razrednika. U učionicu je ušao profesorski strog, elegantan, zgodan i predstavio se. Bio je profesor istorije. Meni se činilo kao da je u razred ušetao Dragan Stojnić, tada vrlo popularni sarajevski pjevač, a ne profesor Branko Miletić. Baš je ličio na njega. A onda smo upoznali ostale profesore. 

U razredu smo imali nekoliko ponavljača, cure koje su već jednu godinu bezuspješno pohađale učiteljsku školu. One su bile glavni izvor informacija o svim profesorima. “Pazi se da ne dođeš u mini suknji. Kod ove ti je odmah ocjena manje.” 

“Ne daj Bože da si nalakirala nokte ili se našminkala, takva ne dolazi u školu.” Muzičko nam je predavao profesor Dragutin Basrak za kojeg sam čula samo preko radija i znala ga kao autora muzičkih udžbenika. U školi je radio i profesor Milivoje Minović, isto autor naše osnovnoškolske gramatike. Nije nam predavao, ali ja sam bila fascinirama samim tim što u mojoj novoj školi rade profesori iz čijih udžbenika sam učila. 

Malo po malo smo se upoznavali međusobno, upoznavali profesore i donosili svoje sudove o njima. Postajali smo kolektiv i bilo nam je sve ljepše.  Balašević je stekao u vojsci “druga do groba”, a ja tu u školi svoje najbolje prijateljice Biljanu i Rajku s kojima sam nastavila druženje svih ovih godina. Rat nas je često rastavljao i udaljavao, ali smo uvijek ostale bliske kao u danima iz učiteljske škole. 

Radujem se ponovnom susretu generacije iz 1969. Pomalo se i bojim. Za neke znam da nisu s nama na ovom svijetu, a ko zna za koliko ih još ne znam. Bez obzira na godine, bore, sve muke kroz koje smo prošli u ovih pedeset godina, sva lična posrnuća i tragedije, nadam se da će biti puno radosti pri ponovnom susretu. Prisjetit ćemo se lijepih trenutaka i bezbrižnih dana, naših druženja na izletima do Trebevića i Ilidže, naše ekskurzije na Tjentište. Sjetit ćemo se samo lijepih dana provedenih u našoj školi na Obali. 

Željela bih da nas bude što više i da podijelimo tu radost. 

Vjekoslava Tomić