Priče iz Bosne

Negdje osamdesetih godina prošlog stoljeća išla je na televiziji emisija u koju su gledatelji slali omiljene recepte i onda se njihovo pripravljanje prikazivalo u toj emisiji. Uz popularne voditelje pok. Ivu Serdara i Olivera Mlakara bila je i neizostavna “žlica vegete.” Emisija se davala prije dnevnika i bila je dosta popularna. Isprobavali smo nova jela i mijenjali iskustva.

Gledajući je mene su moja djeca nagovarala: “Mama, pošalji im recept naših kora.” Za njih je to jelo bilo nešto čemu su se uvijek radovali, nešto posebno. Možda se treba roditi u sutješkom kraju pa tako razmišljati o korama. Jer tko ih prvi put vidi upitno je da li bi ih poželio jesti. Spravljaju se od pogače napravljene samo od brašna, vode i soli. Još ako se ne ispeče dobro zna biti i “zdekana” ali valja za kore.

Mesne kore su se jele zimi kad se osuši meso i jele su se uvijek za doručak nedjeljom ili o blagdanima. U veliku zdjelu (ćasu) se izreže pogača na tanke listiće. Iako su muški malo pomagali u kuhinji, običaj je bio da pogaču reže domaćin. Dan ranije bi se skuhalo suho meso, ma ustvari malo suhih rebara, malo slanine, a nekad se za kore kuhala i krvnjača (jedna vrsta krvavice). Narezane kore su se prelijevale ključalom juhom od suhog mesa, isitnjeno meso se stavljalo na ispržen crveni luk i tako se pravila poljeva. Poslije izvjesnog vremena, višak vode iz kora bi se ocijedio u poljevu i time su se polijevale kore. Ćasa se stavljala na siniju i zajedno se jelo. Poslije tako jakog doručka se išlo u Sutjesku k misi.

Kažu da je neki čovjek nedjeljom upregao volove u kola i pošao u polje raditi. Kad su mu rekli: “Bolan, šta radiš? Znaš li da je nedjelja?”- on odgovorio – “Koja nedjelja, jutros nisu bile kore.”

Lukove kore su vezane za Badnji dan. Tog dana je bio strogi post i ništa se nije jelo do večere, a za večeru kore-ovaj put poljevene čorbom od graha pomiješanog s bijelim lukom.

U svom životu na Badnji dan nisam nikad ništa drugo večerala osim lukovih kora, a i svi moji rasuti po svijetu jedu to jelo i dobro znam da s mirisom graha i bijelog luka u njihove nove domove uđe i miris nekadašnjih Božića davno slavljenih među ovim našim bosanskim brdima.

Postoje još i mliječne kore koje su se polijevale uprženim crvenim lukom zaljevenim mlijekom. Te su se jele najčešće ljeti.

Ja nikad nisam poslala recept za kore u TV emisiju možda i stoga što se ni u jedne kore nije mogla dodati “žlica vegete,” ali evo ovdje sam dala naputak kako se spravljaju. Možda nekima bude koristan, nekima koji su se oko njih okupljali nedjeljom ili na Badnju večer, a zaboravili su to.

Vjekoslava Tomić

Borovica je  selo sjeveroistočno od mojih Čatića, tu negdje između Sutjeske i Vareša. Još kao dijete znala sam da je to selo negdje daleko, daleko u planini. Međutim tek ove godine sam je posjetila. Sjećam se žena iz Borovice koje sam viđala nedjeljom u Sutjesci. Nosile su nošnju koja je slična  sutješkoj, a opet različita. Razlikovala se po kroju, materijalu, načinu tkanja. Žene iz Borovice ne nose crne marame – okruge kao Sutješke. Na glavi nose maramu cvjetnog uzorka zvanu rubalj. Čak smo i neku boju zvali borovička boja. A kad bi se koja djevojka iz Borovice udala u sutješki kraj, do kraja života bi je zvali, ne imenom, nego Borovičkom. 

Pošto smo prometnicama više vezani za dolinu Bosne, Borovica je uvijek bila daleko i nekako zaboravljena. U jesen 1993. svim našim tugama pridružila se i tuga za tim selom. U sumrak jednog prohladnog dana čudili smo se kakva se to crven vidi tamo negdje prema istoku. Večernje je rumenilo uvijek na zapadu. I onda se čuo glas: Gori Borovica! Kad je svanulo, crven se nije vidjela, ali sljedeće večeri nebo na istoku je opet bilo crveno. «Bože moj, koliko li je to selo kad evo dva dana i dvije noći gori?»-pitali smo se. Te kasne jeseni Borovica je prošla pored naših kuća. Sve što se moglo opljačkati i ponijeti proneseno je kroz Čatiće, pa vlakom za Zenicu. Znala sam ja da su i tim polugladnim ljudima neki drugi to isto učinili, ali to nije umanjivalo moju tugu i tjeskobu gledajući kako se pronosi sve što su ljudi godinama stvarali i čuvali. Bilo je tu svega: hrane, odjeće, posuđa. Borovičke šarene marame nosile su žene koje nikada nisu nosile takve marame. Na jednim zaprežnim kolima između ostalog sam ugledala veliki smotak novih vunenih ponjava, otkanih u crnoj, žutoj, i crvenoj boji, tipičnih za taj kraj. Tko zna za što se sve to čuvalo: za udaju, novu kuću, ili darivanje. Taj prolazak Borovice pored naših kuća gledali smo danima. 

Po završetku rata, čula sam da se u tu župu život vraća, a naš svijet je tamo hodočastio o Preobraženju. Ove godine o tom blagdanu nas nekoliko odlučilo je poći u Borovicu. Do Kopljara smo išli autom, a dalje pješice, kako se uvijek išlo. Nadali smo se da će biti još ljudi koji poznaju put. Imali smo sreću i naišli na stare poznanike Miju, Mariju, Petra i Branka koji svake godine hodočaste u Borovicu. U Kopljarima smo bacili još jedan pogled na kraljevski  Bobovac, a onda kroz šumu dalje. U početku je put širok i ugodan. Prolazili smo kroz šume smrča i jela. Kasnije smo uronili u stoljetne bukove šume, a put je bio samo uska staza. Ovih dana je Europu pogodio toplotni udar, a ovdje, u zelenim njedrima Bosne, ni traga od toga. Išli smo uživajući u ugodnoj tišini šume koja je bila narušavana jedino šuštanjem lišća pod našim nogama, i hučanjem Bukovice negdje u dubini. Ne žurimo, a Mijo priča: «Ovuda sam ti ja protjerao konja natovarenog crijepom.» Čudimo se jer je staza uska, a ispod je velika strmina. Mijo nastavlja: »Našli se mi u Sutjesci, i malo popili. Jedan Borovičanin bio s nama i kaže: ‘Ljudi pomozite, treba mi crijep za kuću.’ Mi obećali i šta ćeš. Sutradan, nas nekoliko Teševljana, natovarili crijep na konje u Sutjesci i put Borovice. Sretno smo došli, ručali, odmorili se, i opet se do mraka vratili na Teševo. Tako ti je to nekad bilo.»

Šaleći se i pričajući, vrijeme brzo prolazi. Poslije nekoliko sati već smo pod selom. Tu je poznato vrelo i voda Radakovica za kojom je žalila i naša kraljica Katarina. Odmaramo se i točimo vodu. Boce se zamaglile i orosile od hladnoće vode. Branko nas upozorava da ne pijemo vodu tako ugrijani i nudi već ohlađenu rakiju. Kaže da to bolje pomaže u planini. Naravno da smo ga poslušali, a vodu smo ponijeli kao suvenir iz Borovice.  

Prošlo je skoro trinaest godina kako je Borovica zapaljena. Vide se tragovi paljevine na još neobnovljenim kućama, ali je i mnogo novih krovova. Blagdan Preobraženja se slavi  u novosagrađenoj crkvi. Tu je i nova župna kuća. Još mnogo toga treba izgraditi, ali krenulo je. Poslije mise pjesma i kolo pred crkvom. Žene pjevaju:

"Borovice, ispod tebe rijeka
o tebi ću pjevat' dovijeka."

Drago mi je što sam se, došavši u Borovicu, uvjerila da je ovaj kraj oživio. Rijetki su u to vjerovali. Nadam se da će sljedeće godine biti još više novih krovova i ljudi pod njima. Zaslužila je to Borovica. 

Vjekoslava Tomić

Žetelice-još jedna moba koje se s radošću sjećam. Možda je bila posebna jer je vezana za ubiranje plodova i to ne bilo kakvih već ubiranje žita “kruha našeg svagdanjeg.”

Kad bih u neko toplo srpanjsko jutro ugledala u našem dvorištu snopove usječenih rakita (vrbove šibe), koje je moj djed ranom zorom usjekao negdje pored Bosne, znala sam da se spremaju žetelice. Za ovaj posao je bilo potrebno više ljudi pa su nerijetko djevojke odlazile na žetvu i u druga sela.

Žito se želo srpom i to su radile djevojke i mlađe žene, a onda su se rukoveti žita odlagali na zemlju. Drugi su kupili rukoveti i pažljivo ih nalagali na rakite. Najsnažniji su vezali žito u snopove.  Taj posao su radili uvijek muškarci, rijetko neka snažnija djevojka.  Nije svatko znao dobro svezati snop. Taj posao se i skuplje plaćao-kao dvije žetelice.  Kad bi se požela jedna njiva, snoplje se skupljalo i slagalo u tzv. “granice,” a ako je bila njiva veća slagalo se oko stožine i mjerilo koliko “kolaca” žita ima ta njiva.

Tu je žito čekalo vršidbu. U žetvi se uvijek pjevalo.  Postojale su i posebne žetalačke pjesme.  Evo jedne:

Žetvu žela moba Ivanova, 
žetvu žela vazdan pripjevala. 
Sam' ne pjeva ljuba Ivanova. 
Kad je bilo oko pola dana 
zapjevala ljuba Ivanova: 
"Mili Bože, danas duga dana, 
duga dana u zla gospodara. 
Vazdan želi a ništa ne jeli. 
Ne da stati, ne da pogledati,
ne da sjesti, ne da kru'a jesti."

Tu bi se vidjela i snaga i umješnost žetelica pa bi se znala zagledati i buduća nevjesta. Evo jednog primjera odmjeravanja snage: tek svezani snop pšenice trebalo je zubima uhvatiti, podići sa zemlje i prebaciti preko glave. Ruke su se držale na leđima,  Rijetki su to mogli učiniti i o njima se pričalo.

Žetva je bila posao, ali je bila i pomalo blagdan. Moja mama je spominjala da se u njeno vrijeme (negdje pedesetih godina prošlog stoljeća) u žetelice oblačilo lijepo i čak su se okruge povezivale “na vr’ glave” kao kad se išlo k misi. To nije bio slučaj s drugim mobama. Ako bi se poželo prije mraka, onda bi djevojke požurile kući da se okupaju prije večere. Sjećam se kakva bi to bila cika i smijeh kad bi njih desetak ušlo u našu rijeku tu kod Studenca. Skinule bi okruge s glava, ječerme, pregače i odvezale nogavice. Tako bi ulazile u vodu. Njihove košulje od gustog beza bi se napuhale i svaka je izgledala kao da ima balon na leđima. Moglo se i zaplivati jer je tada Trstionica bila dublja, a nije bila ni zagađena kao danas.

Večera se služila kao i za ostale mobe, samo nešto bogatija. Uz obavezan grah ili mahune, služio se gulaš, pečeno kokošje meso s rižom i pita-uglavnom blagdanski objed. Na kraju večere se služila maslanica. To je pita koja se pravila tako što bi se razvijeni listovi tijesta slagali i posipali šećerom (i orasima ako ih ima) i bogato zalijevali rastopljenom svinjskom mašću. Koliko li je to bilo kalorija?

Međutim u to vrijeme su takve poslastice bile rijetke (žetva, svatovi, babine) i nikad ih nije bilo u izobilju, pa sigurno nisu bile opasne za zdravlje kao što bi nam danas rekli. Poslije večere mladež je izlazila na selo i duboko u noć se čula tamubra i pjesma, ponekad i ovakva:

Sunce zađe,  
a ja mu ne reko'  
da pozdravi ko mi daleko.  

Naravno da se uz kolo i pjesmu ašikovalao, ašikovalo…

Vjekoslava Tomić

Obrada zemlje je oduvijek bio težak i mukotrpan posao.  Posebno je to bilo teško prije dok se još nije koristila gotovo nikakva mehanizacija.  Ali ljudi su se i tada trudili da olakšaju taj rad i pomogali su jedni drugima.  Skupljali su se susjedi, rodbina i zajednički obavljali najteže poslove.  U našem kraju su to bile mobe.

Jedna od moba su i kopači.  Pozivali su se čim kukuruz naraste za okopavanje, a drugi put kad ga treba ogrnuti.  Zavisno od toga koliko je domaćin imao njiva, kopači su bilo do podne, ili poslije podne, a ponekad se kopalo i cijeli dan.  Obično su u kopače išle djevojke i mlađe žene.  Starije domaćice su spremale jelo kod kuće.

Kad bi završilo kopanje na jednoj njivi, prelazilo se na drugu.  Tada bi se obično čula i pjesma djevojaka, a moja baba bi znala reci: “Okopali su Vina, sad još treba Zubaču i Nadkuću.”  Koliko god je taj posao bio težak, lakše ga je bilo raditi u društvu uz šalu i pjesme.

Poslije završenog posla, u sumrak, vraćali su se kući s motikama na ramenima.  Uz njih su često trčkarala i djeca koja su pomagala skupljajući posječenu kukurusku ili loveći bumbare za sutrašnji ribolov na rijeci (kako smo zvali našu Trstionicu).

Kod kuće bi se oprali i presvukli, a onda su odlazili domaćinu na večeru.  Stavljala bi se velika sinija i oko nje bi svi posjedali.  Jelo je uvijek počinjalo i završavalo molitvom.  I sad se sjećam kako mi je najzanimljivije bilo što se molilo za “voke i težake,” a ja dugo nisam znala što to znaci.  Jelovnik je uvijek bio isti: pilav, pa grah, onda slanina kuhana u grahu, isjeckana i izmiješana sa crvenim lukom. Poslije toga se služila pita, a na kraju podgrijano mlijeko u velikom sudu.  Sve se jelo kašikama.

Poslije molitve na kraju jela, domaćin bi isplaćivao kopače.  Neki su radili za nadnicu, a najčešće bi se čulo: “Ćaća je re’ko u zajam.”  To je značilo da treba vratiti kopača, to jest poslati nekoga kad budu njihovi kopači.

Za dobiveni novac cure su obično kupovale nešto od odjeće: komadić čita za ječermu, glot za okrugu, kakve bobke za đerdane ili bi se čuvalo za predstojeće blagdane u lipnju kad se krene na zavjet u Sutjesku, Kakanj ili Busovaču o Svetom Anto.

Po završetku večere cure bi oprale “sudje,” a onda bi izašle na Grot gdje se skupljala omladina.

Razgovarajući sad s već vremešnim babama o ovom običaju najčešće čujem: “E, Bože dragi, cijeli dan kopaj, a onda izađi na selo pa još ako neko donese tamburu poigraj k’o da nisi ništa radio.  A sutra opet u kopače.  Šta ćeš-bilo se mlado.”

Vjekoslava Tomić

Tradicionalno pepeljanje na Čistu srijedu-Pepelnicu trebalo bi nas podsjetiti na to “da smo prah i da ćemo se u prah pretvoriti.”  Oprosti mi Bože, mene taj pepeo u kosi uvijek podsjeti na djetinjstvo i vrijeme kad je takav lug (pepeo) bio vrlo važna potrepština u svakom našem domaćinstvu.  Bilo ga je dovoljno jer se u svakoj kući ložilo, i ljeti i zimi, a lug se skupljao i ostavljao.  Današnje generacije bi me začuđeno pogledale da im kažem kako se lug koristio za spravljanje lukšije koja je služila kao današnji deterdžent za rublje, suđe, šampon.  A bilo je tako.

Počet ću od pranja aljina.  Znajući da našu nošnju čine bijela košulja i gaće, i sad mi nije jasno kako se uspijevalo prati tako da su se aljine bijelile “ko snijeg,” a pralo se bez deterdženta te često i bez sapuna (kabe).  Rublje se prvo moralo pokiseliti, a to se radilo tako što se roba stavljala u čistu hladnu vodu.  Kiselilo se u seoskim koritima gdje se točila voda, a kod nas u Čatićima nerijetko su se aljine kiselile u rijeci.  Potopile bi se negdje u kraju, u plićaku, a na njih se stavljao pokoji kamen da ih voda ne odnese.  Ne moram ni reći da je tada Trstionica bila čista i nezagađena.  Poslije nekoliko sati rublje se vadilo iz vode i lijepo slagalo u čabar, drvenu kačicu, podignutu na tri noge, a na dnu joj je bio otvor koji se zatvarao drvenim čepom.  Kad bi se čabar napunio, odozgor se stavljala jutena vreća koja je služila kao filter za lukšiju kojom će se rublje prelijevati.  Već ranije bi se naložila vatra, zimi na ognjištu a ljeti napolju, i u velikim posudama se kuhala lukšija.  U ključalu vodu dodavao se lug (najbolje bukov).

Tako vrela lukšija ulijevala se u čabar, a ispod otvora se postavljala drvena kravljača u koju se lukšija cijedila.  Ponovno se grijala, dodavalo se luga, opet se nalijevala preko aljina sve dotle dok ne bi iz čabra izlazila vrela kakva se i sipala.  Tada bi se otvor na čabru zatvorio i tako se ostavljalo do jutra. Cijeli taj proces se zvao “parenje aljina.”  Ranom zorom se ustajalo da se završi pranje.  Izvadio bi se čep da izađe lukšija koja se ni do jutra ne bi ohladila.  To se nije bacalo, nego se u toj vodi pralo obojeno šareno rublje.  Aljine su se vadile iz čabra i nosile na vodu, na dalje pranje.

Sela uz rijeku su prala na rijeci, a bez rijeke na seoskim česmama ili potocima.  Ispod česama su bila velika drvena korita, gdje se točila voda, napajala stoka i pralo rublje.  Korita su se pravila tako što bi se dubeći deblo ostavljao ravan neizdubljen dio, dumen, na kojem su se drvenom pratljačom lupale i ispirale aljine.  Na rijeci se to radilo na kamenim pločama. Kako se živjelo u zajednicama, obično je više žena pralo.  Jedne su lupale, a druge ispirale i cijedile rublje.  Bilo je važno tako isprane aljine lijepo smotati i ocijediti da se ne izgužvaju.  Neka naša vršna sela nisu imala dovoljno vode pa su se poparene aljine tovarile na konja i gonile na rijeku, gdje se pranje dovršavalo.

Lukšija ili zona koristila se i za pranje posuđa.  Bio je običaj da se na Čistu srijedu sve suđe (a nije ga bilo mnogo) otkuha u lukšiji, kako bi se sprala sva masnoća, i tako što bolje pripremi za korizmu i spravljanje posne hrane.

Za pranje kose lukšija se pravila s manje luga, da bude blaža.  U krpu se stavljao lug, čvrsto zavezivao i onda stavljao u ključalu vodu.  Dobivala se bistra zona u kojoj se kosa prala, a ispirala se čistom vodom.  To je bio jedini tada poznati šampon.

U lukšiji se nisu prale samo misne aljine.  One su se prale sapunom, kabom, u hladnoj vodi da ostanu što dulje nove, a nisu bile ni uprljane kao odjeća u kojoj se radilo.

Sjećam se i kako bi, nekako odmah s proljeća, cure bijelile bez na našoj rijeci, kod Studenca. Zimi se tkalo jer nije bilo poljskih poslova, a onda se to platno (bez, nogavice) bijelilo te se od njega šilo prije ljeta, prije nego se počne raditi na njivama.

Bez se potapao u hladnu vodu i lupao pratljačom.  Onda bi ga sterali po toplom piješću ili tek narasloj travi da se osuši na suncu.  Tako osušen kupio se tako što su ga lijepo slagale na glavi pa tako složenog ponovo kvasile i sušile dok se ne izbijeli.  E, da su mi dali da tada pokupim bez i složim ga na glavi!  Bila sam dijete, a to djeca nisu radila;  kad sam odrasla, više nitko nije bijelio bez na našoj rijeci.

Lijepo se svega ovoga sjetiti.  Čak je i jedna Biljana ušla u pjesmu bijeleći platno na ohridskim izvorima.  Lijepo se sjetiti, ali ja bih na kraju ipak rekla veliko hvala izumitelju perilice rublja, naše popularne “mašine za veš.”  Čak ne znam ni kako se zove, a oslobodio je žene jednog od najtežih kućanskih poslova.  Još nas ima živih koje pamte hladnoću naše Trstionice okovane ledom.  A moralo se prati ljeti, ali i zimi.

Vjekoslava Tomić

Promatrajući naše današnje kuće, nakrcane svakovrsnim namještajem, potrebnim i nepotrebnim, sjetim se vremena koje i nije bilo baš davno, kad je u kući skoro jedini dio namještaja bio sanduk. Spavalo se na posteljama, jelo za sinijom, sjedilo na šćemlijama – klupicama – a odjeća se čuvala u sanducima. Napravljeni od drveta, naravno ručno obrađenog, često su bili ukrašeni različitim rezbarijama ili oslikani bojama.  U unutrašnjosti se nalazio prijegradak: to je ustvari bio pretinac u kojem se čuvala srma (nakit).

Dolazeći udajom u novu kuću, mlada je donosila komoru, koju su uz posteljinu činili dva sanduka u kojima je bila odjeća i darovo za novu obitelj.  Uvijek sam se čudila koliko je toga moglo stati u tako malen prostor, 100x5ox50 cm, što je otprilike veličina sanduka.  Odjeća se motala na strogo određen način i tako se slagala u sanduk.  U jednom sanduku su se držale košulje, gaće, tkano platno-melez, nogavice, rukavi, krpe, peškiri-uglavnom stvari od pamuka, a u drugom vunena i suknena odjeća: pregače i ćurdije te muška odjeća: čakšire, gunjevi, pletene vunene čarape i priglavci. Tu su još bili popršnjaci i ječerme, rubaljevi, okruge…Sve što je vrijedilo čuvalo se u sanduku. Stare žene su znale svjetovati mlađe: “Čim se žensko dijete rodi, ubaci u sanduk makar konac, trebat će ti.”

Čini mi se da se i sad sjećam mirisa koji se širio sobom kad se otvori sanduk.  Nije to bio miris deterdženta i raznih omekšivača, nego miris čistoće, miris košulja opranih lukšijom, miris bosioka koji se stavljao među haljine, miris dunja, i sve to pomiješano u nešto posebno i prepoznatiljivo.

U sanduku su se čuvali i rijetki slatkiši, najčešće koja bombona – šećerka – ili najobičnija kocka šećera kojoj sam se uvijek radovala kad bi mi je baba pružila uz riječi: “Maj ti jedan lokum,” kako je ona zvala šećer u kocki.  Po sanduku nismo smjeli sami roviti, a obično se mogao i zaključati tako da je sve što sam vidjela bilo kad ga je baba otvarala.  Znala sam da su tu i njezine ukopne haljine brižljivo zavezane u šareno farcule.  Mislila sam da samo babe i djedovi imaju ukopne haljine, a onda sam nedavno čula da su nekada i mlade već pred prvi svoj porod pripremale ukopne hajine za sebe.  U to vrijeme su žene često umirale u porodu.

Meni je sanduk bio i omiljeno mjesto za igru.  U babinoj sobi se nalazio pod prozorom na kojem su stajali prošupljeni i otučeni lonci koji su služili kao saksije za ledenjak, ružmarin, menđušicu.  Kako su prozori bili mali, cvijeće ih je skoro cijele prekrivalo.  Satima sam se mogla igrati tako na sanduku zastrtom babinom prostjeračom kao u nekoj zamišljenoj kući.

Dva sastavljena sanduka zastrta ponjavom služila su i kao odar za pokojnika.  Sjećam se kako me je baba vodila sa sobom čim čuje da je netko u selu umro.  Trebalo je otići izmoliti molitvu za pokoj duše i onda umrlog poškropiti svetom vodom koja je obavezno bila tu u nekoj čaši sa grančicom šimšira u njoj.  Meni je bilo zanimljivo gledati križeve napravljene od muketa koji su se stavljali na čelo, prsa i ruke umrlog.  Nije mi bilo jasno zašto se pokojniku vezivao crveni konac oko struka, ruku i nogu.  To je bilo tako, a onda djeca nisu mnogo zapitkivala kao danas, a sad već nemam koga ni pitati.

Danas sanduk skoro nemate gdje vidjeti.  I ono malo što ih je ostalo, često su negdje u šupama uz ostale starudije.  Ja sam sretna što u svojoj kući čuvam sanduk koji je pripadao mojoj prababi. Preživio je dva svjetska rata i ovaj naš posljednji pa nije malo čudo što je još tu.  Meni je draži od bilo kojeg komada namještaja koji imam jer on nije samo nekoliko sastavljenih dasaka.  U njemu žive uspomene na moju prababu, babu, mater, na miris i uspomene djetinjstva koje se pamte i nikad ne zaboravljaju.

Vjekoslava Tomić

Pripadam generacijama koje ljeta svoga djetinjstva ne pamte po odlasku na more.  Mi smo se ljetu radovali zbog mnogo drugih stvari.  Nama su tada bile dovoljne i naše rijeke, lijepe, bistre i nezagađene.  Ono čega se s posebnom radošću sjećam bilo je odlaženje na zavjet, kako smo tada zvali današnje hodočaće.  Već u proljeće, zavisi kako bi koje godine bili Duhovi, nadala sam se da će me netko od mojih ukućana povesti sa sobom na zavjet.  Obično bi to učinila moja baba.  Ljeto je počinjalo odlaskom u Fojnicu za Duhove, onda u Busovaču za Svetog Antu.

Odlazak na Ivandan u Kraljevu Sutjesku i Petrovdan u Kakanj podrazumijevao se.  Za Veliku Gospu išlo se u Sarajevo ili Olovo, za Ilinu u Kiseljak, za Malu Gospu u Travnik, za Miholjdan u Vareš i na kraju u Guču Goru o Svetom Franji.  Svatko je od nas imao svoje razloge odlaska u ta svetišta. Stariji su išli moliti za zdravlje, sreću ili, kako su govorili, za Božje proviđenje. Sjećam se da se za pomalo nemirnu djevojku znalo reći: “Treba je poslati u Olovo Gospi po pamet.”

Mladi su išli i da se susretnu i provesele, a djeca su se radovala raznim sitnicama koje su mogli kupiti ili koje su im stariji donosili.  Ponekad smo dobivali šarene loptice ispunjene pilotinom, drvene leptirove na štapu, licitarska srca i bebe.  Ja se i sad svake godine obradujem kad vidim prve cvjetove divlje ruže, šipka.  Uvijek se tada javi sjećanje na plastične broševe koje smo kupovali na Ivandan u Sutjesci a koji su sličili tim cvjetovima.

U tadašnjim prometnim uvjetima sva su ova mjesta bila daleko.  Na putovanje se kretalo u ranu zoru, a kući se vraćalo s prvim mrakom.  Sjećam se jednog odlaska s babom na Gospino vrilo kod Travnika.  Baba je imala česte glavobolje i zavjetovala se Gospi moleći za zdravlje. Tako je govorila.  Sad kad su mi se unučad i djeca rasula po svijetu, sve više sumnjam da je baba molila samo za zdravlje.

Išli smo vlakom do Lašve, a onda dalje uskotračnom prugom.  Tada mi se to putovanje činilo dugo, dugo. Hranu smo ponijeli od kuće, a ondje smo kupili neko voće.  Nikad više nisam vidjela to mjesto i sigurno je sada dugačije nego u slikama iz moga djetinjstva.

Kasnije su došle godine kad se i ovdje počelo brže i drugačije živjeti.  Ljeta smo provodili odlazeći s djecom na more.  Gradilo se, kupovalo, žurilo.  A onda je došao posljednji rat i pokazao nam kako je bilo vrlo lako ostati bez svega što smo godinama stvarali i vjerovali da nam je vrlo važno u životu. Eto, i mnogo godina poslije tih godina sjećam se samo s tugom i željom da se nikada ne ponove.  I takve teške i tužne stvari vezane su za naše blagdane.

Na Svetog Antu 1993. gorjela su sela oko Sutjeske kao da su zapaljene velike ivanjske vatre. Na Ivandan smo otišli u Sutjesku prolazeći mnoge barikade i u polupraznoj crkvi spoznali svu strahotu pustoši koja je ostala poslije egzodusa našeg svijeta u Vareš. Ali i tada nismo bili sami.  Nekoliko svećenika iz Visokog, Busovače, Fojnice uspjelo je doći.  Među njima je bio i pokojni fra Nikica Miličević.   Iz duše i srca molili smo sv. Ivu da nam pomogne u našoj velikoj nevolji.

I te tužne godine minuše. Ponovo idemo na zavjet u Fojnicu, Busovaču, Kiseljak, Olovo, Vareš, Guču Goru.  Sve je više onih koji onamo dolaze da se vide i susretnu polije godina izbivanja. Ma gdje bili, mnogi sanjaju o tom danu kad se skupe u starom kraju i barem za trenutak vrate u neka sretnija vremena, a onda sutra ponovno u svijet s nadom da će jednom doći i ostati.

Što se mene tiče, već nekoliko godina idem u Fojnicu za Duhove i tako pokušavam ostvariti svoj davni dječji san o odlasku u ova naša svetišta.  Još mi nije uspjelo da u jednoj godini obiđem sva. Nadam se da ću uspjeti dosanjati jedan od svojih dječjih snova.  I ne pokušavam govoriti da je to radi zdravlja.  Nitko mi ne bi vjerovao.

Vjekoslava Tomić