ŽETELICE

Žetelice-još jedna moba koje se s radošću sjećam. Možda je bila posebna jer je vezana za ubiranje plodova i to ne bilo kakvih već ubiranje žita “kruha našeg svagdanjeg.”

Kad bih u neko toplo srpanjsko jutro ugledala u našem dvorištu snopove usječenih rakita (vrbove šibe), koje je moj djed ranom zorom usjekao negdje pored Bosne, znala sam da se spremaju žetelice. Za ovaj posao je bilo potrebno više ljudi pa su nerijetko djevojke odlazile na žetvu i u druga sela.

Žito se želo srpom i to su radile djevojke i mlađe žene, a onda su se rukoveti žita odlagali na zemlju. Drugi su kupili rukoveti i pažljivo ih nalagali na rakite. Najsnažniji su vezali žito u snopove.  Taj posao su radili uvijek muškarci, rijetko neka snažnija djevojka.  Nije svatko znao dobro svezati snop. Taj posao se i skuplje plaćao-kao dvije žetelice.  Kad bi se požela jedna njiva, snoplje se skupljalo i slagalo u tzv. “granice,” a ako je bila njiva veća slagalo se oko stožine i mjerilo koliko “kolaca” žita ima ta njiva.

Tu je žito čekalo vršidbu. U žetvi se uvijek pjevalo.  Postojale su i posebne žetalačke pjesme.  Evo jedne:

Žetvu žela moba Ivanova, 
žetvu žela vazdan pripjevala.
Sam' ne pjeva ljuba Ivanova.
Kad je bilo oko pola dana
zapjevala ljuba Ivanova:
"Mili Bože, danas duga dana,
duga dana u zla gospodara.
Vazdan želi a ništa ne jeli.
Ne da stati, ne da pogledati,
ne da sjesti, ne da kru'a jesti."


Tu bi se vidjela i snaga i umješnost žetelica pa bi se znala zagledati i buduća nevjesta. Evo jednog primjera odmjeravanja snage: tek svezani snop pšenice trebalo je zubima uhvatiti, podići sa zemlje i prebaciti preko glave. Ruke su se držale na leđima,  Rijetki su to mogli učiniti i o njima se pričalo.

Žetva je bila posao, ali je bila i pomalo blagdan. Moja mama je spominjala da se u njeno vrijeme (negdje pedesetih godina prošlog stoljeća) u žetelice oblačilo lijepo i čak su se okruge povezivale “na vr’ glave” kao kad se išlo k misi. To nije bio slučaj s drugim mobama. Ako bi se poželo prije mraka, onda bi djevojke požurile kući da se okupaju prije večere. Sjećam se kakva bi to bila cika i smijeh kad bi njih desetak ušlo u našu rijeku tu kod Studenca. Skinule bi okruge s glava, ječerme, pregače i odvezale nogavice. Tako bi ulazile u vodu. Njihove košulje od gustog beza bi se napuhale i svaka je izgledala kao da ima balon na leđima. Moglo se i zaplivati jer je tada Trstionica bila dublja, a nije bila ni zagađena kao danas.

Večera se služila kao i za ostale mobe, samo nešto bogatija. Uz obavezan grah ili mahune, služio se gulaš, pečeno kokošje meso s rižom i pita-uglavnom blagdanski objed. Na kraju večere se služila maslanica. To je pita koja se pravila tako što bi se razvijeni listovi tijesta slagali i posipali šećerom (i orasima ako ih ima) i bogato zalijevali rastopljenom svinjskom mašću. Koliko li je to bilo kalorija?

Međutim u to vrijeme su takve poslastice bile rijetke (žetva, svatovi, babine) i nikad ih nije bilo u izobilju, pa sigurno nisu bile opasne za zdravlje kao što bi nam danas rekli. Poslije večere mladež je izlazila na selo i duboko u noć se čula tamubra i pjesma, ponekad i ovakva:

Sunce zađe,  
a ja mu ne reko'
da pozdravi ko mi daleko.

Naravno da se uz kolo i pjesmu ašikovalao, ašikovalo…

Vjekoslava Tomić

PRODAJE SE

Tmurna i prohladna subota ovogodišnjeg hladnog ožujka. Zima nikako da ode i ustupi mjesto toplijem proljeću. Polupraznim autobusom putujem prema Sarajevu. Put je čist, ali okolo su velike hrpe snijega. Sjećam se svojih školskih dana i svakodnevnog putovanja ovim krajevima. Tada sam poznavala svaku kuću koja je bila pored pruge.  Činilo mi se da već i ukućane poznajem.  Otada je prošlo podosta godina, a protutnjao je i jedan rat.  Mnogo toga se izmijenilo. Ima dosta novih kuća koje se ne bi postidjele ni onih u najnovijim katalozima, ali je još puno srušenog i ostećenog.  To se posebno vidi sad kad nije sakriveno ljetnim zelenilom.  Pitam se koliko će godina proći da se ovi vanjski tragovi rata izgube. Sigurno manje nego što će trebati da se bar donekle zaliječe rane u dušama.

Pozornost mi privlače kuće na kojima piše PRODAJE SE. Velikim, često nezgrapno napisanim slovima uz obavezan telefonski broj u drugoj županiji ili susjednom entitetu. Kuće su obično dosta oštećene, bez prozora i mirno gledaju svojim mrtvim očima. Na jednoj je bivši vlasnik napisao na dasku samo broj telefona i zakovao je na zid. Valjda nije imao srca šarati po prilično očuvanoj fasadi. Nekada smo slične natpise gledali samo u američkim filmovima kad bi na ploči na lijepo odnjegovanom travnjaku pisalo FOR SALE. Kod nas se to nije moglo vidjeti, a onda je došao rat i sve preokrenuo. Najprije su se na fasadama znali naći natpisi ZAUZETO – pa onda ime postrojbe ili ”junaka” koji je to osvojio i zauzeo.  Odavno se i ovdje zna da se tuđe ne može zauzeti pa su ti natpisi zamijenjeni sa PRODAJEM ili MIJENJAM.

Ljudi su svašta pretrpjeli pa im se nema što reći. Mnogi misle  da tako mogu pobjeći od svoje muke, a onda se uvjere da mogu promijeniti kuću, i državu, nekad i kontinent, ali svoju muku svugdje nose sa sobom.  Nekima trebaju pare da završe započete kuće tamo negdje, iskopaju čatrnje u ljutom hercegovačkom kamenu ili kupe grobnice na groblju za izbjeglice.  Sve to stoji, ali ipak ostaje neka gorčina i pitanja koja se nameću.  Jesmo li stvarno došli do toga da je sve na prodaju: i kuća u kojoj si se rodio, u kojoj su ti djeca prohodala, i djedova njiva, i orah što ga je otac posadio, i jorgovan pred kućom, i trešnja s koje si brao prve rumene plodove i nosio ih sadašnjoj ženi.  Sve, sve je na prodaju! Čak i zemlja dva koraka od očeva groba.  A on poginuo u onom ratu prije i mati ti sve to čuvala ovih pedeset godina.  Sve se može prodati, sve ima cijenu, čak i livada nekog tamo pradjeda što mu je ”prezime u maticu krštenih upisano bosančicom” kako kaže nasa Julijana Matanović.

Približavam se Sarajevu. Još na ponekoj kući mrtvih očiju vidim natpis: PRODAJE SE 063-….