Jadranku sam upoznala prije tridesetak godina na moru. To je bilo vrijeme kad smo po registracijskim pločicama znali otkuda je tko. Tako je i ona, vidjevši našu ZE registraciju, počela razgovor pitanjem: ”Jeste li možda iz Kaknja? Moj muž je tamo živio.” I onda krene priča o obitelji, zajedničkim poznanicima, školskim drugovima. Bila je medicinska sestra i s mužem je živjela u Sarajevu.
Već nakon nekoliko dana, gledajući moju djecu, pričala mi je o svojoj silnoj želji da ima dijete i mnogobrojnim bezuspješnim pokušajima da to ostvari. Iza nje je već bilo nekoliko poodmaklih trudnoća i prijevremenih poroda. Još nije gubila nadu da će ipak uspjeti u toj svojoj velikoj želji za djetetom. Poslije ljetovanja često smo se čule telefonom. Tako mi je javila i radosnu vijest da čeka bebu, ali da će morati cijelu trudnoću preležati. Bila je spremna na svaku žrtvu vjerujući da će ovaj put uspjeti. Sljedećeg proljeća rodila se Željka – nisu ni pomislili da bi je drugačije nazvali. Posjetila sam je kad je izašla iz bolnice. Jedva je čekala da mi pokaže svoju djevojčicu i opiše silnu sreću što je napokon postala mama. Dijete je rođeno malo prije vremena i moralo je biti duže u bolnici. Ona je mogla kući. Molila je da je zadrže uz dijete: ”Toliko puta sam ovdje došla i vratila se praznih ruku. Nemojte da i sad tako izađem. Sačekat ću kad beba bude dobro i onda zajedno idemo kući,” pričala mi je. Tako je zračila srećom da mi se činilo kako bi se ta sreća mogla rukom dodirnuti.
Poslije smo se viđali na Željkinim rođendanima, na moru, pri obostranim posjetima. Godine su prolazile, djeca su rasla, a onda su došle devetesete i rat koji nismo mogli zamisliti ni u najmračnijim snovima. Prve barikade i blokada Sarajeva pokazale su da je rat došao pred naša vrata. Jadrankin muž je čitav život radio u policiji i s dolaskom novih politika, kao i mnoge njegove kolege, umirovljen je, iako relativno mlad, jer nije bio podoban za novo vrijeme. Ona je još radila u bolnici. Plašeći se zla, riješili su Željku izvesti iz Sarajeva. Tada je imala desetak godina. Svratili su kod nas na putu baki u Derventu. Dok joj je otac popravljao nešto na autu, Željku sam uvela u kuću. Onako nježna, sva krhka i uplašena činilo mi se kao ptiče koje je ispalo iz gnijezda. Sva se skupila tužeći se da je boli stomak. To joj je bilo prvo odvajanje od majke. Svi su mislili da će to kratko trajati i da će se život opet vratiti u normalu. Skuhala sam joj čaj i pokušala je umiriti govoreći kako će joj biti lijepo kod bake i da će se brzo vratiti mami u Sarajevo.
Nitko nije ni slutio da će proći godine dok Jadranka ponovo vidi svoju Željku. A upravo se to dogodilo: Sarajevo blokirano, a rat Bosnu preplavio. Jadranka nije mogla izaći, a Željka je s ocem kratko bila kod bake, potom dalje kod nekih prijatelja, pa u raznim izbjegličkim centrima – sve do Njemačke. S majkom se čula samo telefonom, ali sve rjeđe jer su veze često bile u prekidu, a zbog svakodnevnog granatiranja Sarajeva Jadranka nije mogla uvijek doći do svog stana. Danonoćno je radila u bolnici i nagledala se svakakve muke. Kad nije morala biti na poslu, obilazila je stare i bolesne ljude po Sarajevu. Mnogima je bila jedina osoba koja im je otvarala vrata i bila veza s vanjskim svijetom. Njoj se činilo da će sve dobro što učini tim starima i nemoćnima na neki način biti vraćeno njenoj Željki tamo negdje u tuđini.
Prošlo je više od četiri godine kad su se ponovo srele. Sarajevo još nije bilo potpuno slobodno, ali Jadranka je uspjela nekako izaći. Četiri godine su puno u životu djevojčice. Željka je završavala osnovnu školu i bila je već mlada djevojka. Život u izbjeglištu činio je da je prerano sazrela. Jadranka je znala da je propustila možda najvažnije godine u njenom životu, da među njima postoji velika praznina i jaz koji treba prebroditi. Često je osjećala i prizvuk prigovora: Zašto je ostala? Zašto nije bila s njima? Zna li ona uopće kako je i njima bilo teško?
Nemoguće je bilo objasniti zašto se sve tako dogodilo, ali i da je najveća sreća da su svi živi. Ponovo strpljivo i s puno ljubavi gradila je onaj fini raniji odnos sa svojom kćeri i ponovo vodila bitku za njom. Željela je da se zajedno vrate u Sarajevo i da Željka tamo krene u srednju školu. U međuvremenu joj se i brak raspao pa je bilo još teže voditi borbu za dijete. Trebalo je savladati udaljenost, ne samo kilometarsku, između Banja Luke i Sarajeva. Na kraju je uspjela i Željka se te jeseni upisala u jednu Sarajevsku gimnaziju.
Konačno je zavladao mir. Granice su krvlju iscrtane, a ljudi će još dugo osjećati posljedice rata. Većina nas je pokušavala skupiti razbijene dijelove svojih života, ponovo okupiti rasturene i raseljene obitelji pa se nije imalo vremena za prijatelje i nekadašnja druženja. Jadranku sam rijetko viđala, a ponekad smo se čule telefonom. Znala sam da je Željka završila gimnaziju i upisala fakultet.
Neočekivano sam ih srela u velikom trgovačkom centru u Sarajevu. Jadranka mi se učinila nekako čudnom. Nije bilo onih iskrica sreće u njenim očima po čemu sam je pamtila. Slutila sam nešto loše. Kad se Željka od nas odmakla, uhvatila me za ruku i tiho rekla: ”Željka mi je bolesna. Otkrili su joj karcinom. Iza nedjelje ide na kemoterapiju.”
Nisam znala što da kažem. Čula sam sebe kako je tješim govoreći nešto o tome kako je mlada, uspjet će savladati bolest, ima nju pored sebe da joj u svemu pomogne i sve u tom smislu, a u sebi sam ponavljala: ”Bože, pomozi ovoj ženi da dobije i ovu bitku. Bože, molim te, pomozi joj…”
Vjekoslava Tomić
Priče iz Bosne 