Rodila se za vrijeme Drugog svjetskog rata i mogu samo zamisliti u kakvom je vremenu rata i poraća odgajana.  Ja je se sjećam kad je bila već prava djevojka. Nosila je naše bijele aljine.  Zasukanih rukava i okruge povezane natrag, uvijek se mogla vidjeti u nekom poslu.  Tada su se još ribali podovi dvaput u tjednu, haljine se prale na rijeci, a uz to se radilo i na zemlji.  A žensko dijete nije smjelo biti besposleno. Ako nije bilo kućnih poslova, radilo se u rukama-plelo, šilo, tkalo, vezlo…Sjećam se i kad je počela ašikovati s crnomanjastim Fabijanom iz susjednog sela. Ubrzo su se spremili i svatovi i Ljuba je otišla u drugu selo, tu, preko Bosne.

A onda slijedi tipična priča tih šezdesetih godina prošlog stoljeća: Fabijana je rudnik poslao u nadzorničku školu u Varaždin, a Ljuba je ostala u tijesnom potkrovlju stare svekrove kuće; rađala, podizala djecu i čekala.  U međuvremenu jedno je dijete umrlo, jedno je raslo, a onda se rodili blizanci: Nada i Nenad. Poslije nekoliko mjeseci umrla je Nada: dijete zaspalo i nije se probudilo. Fabijan je postao nadzornik u jami i mogla se već početi praviti kuća.  Opremili su dvije prostorije i preselili, a ostalo će kad se uzmognu, kao što se tada radilo.  Činilo se da je napokon sve krenulo kako treba. Starija djevojčica Mirjana je već stasala za školu, a Neno je imao nepune tri godine.

A onda vijest u rano proljetno jutro: odronila se stijena u jami i zatrpala tri rudara.  Među njima je bio i Fabijan.  Sjećam se kako sam ušla u kuću i ugledala je: sjedila je na krevetu u svojoj spavaćoj sobi, plakala i gledala kroz prozor.  Iz sobe se vidio put i most preko Bosne kojim je njen Fabijan biciklom odlazio na posao u kakanjski rudnik.  Sad je čekala auto koji će dovesti njegovo tijelo u lijesu.  Tada joj nije bilo ni trideset godina.  Dvoje djece je već ukopala, a sad i muža, ostavši s dvoma koje treba tek podići.  U godinam koje su slijedile nikad je nisam čula da se nešto žali.  Uz pomoć rudnika završila je kuću, podizala djecu, strpljivo, kako naše žene znaju, s vjerom da je sve što se događa Božja volja.

Iza kuće je imala poveliku njivu i tu je uvijek bilo povrća u izobilju, graha, kukuruza.  Međom je tekao potok, a pored njega su rasle šljive.  Uvijek smo rado odlazili našoj tetki Ljubi, kako su je zvala naša djeca pa i mi uz njih. Nekako je kod nje bio uvijek najslađi pekmez od šljiva, najžući pilav zamiješen domaćim jajima, a kad bi na njezinoj njivi prispjeli pečenjci, kuhala ih je u velikom loncu napolju, tu, kraj potoka, pozvavši svu našu djecu.  Nije sijala one velike hibridne nego one naše bosanske, slatke, koji su najboji za pečenje i kuhanje.

Vrijeme je prolazilo, djeca su rasla.  Mirjana je završila fakultet i počela raditi u kakanjskoj gimnaziji, a Neno je sa završenim zanatom tražio posao.  Slijedilo je odsluženje vojske.  Zadesilo ga je da ode na Kosovo, koje je tada već postalo žarište budućih sukoba u tadašnjoj nam državi.  Opet su slijedili dani i noći puni brige, strepnje i čekanja da živ i zdrav dođe kući.  Mati bi joj znala reći: “E, moja Ljubo, jesi mi deverli glave!”

Nekako su prošli ti mjeseci i Neno se sretno vratio kući.  Brinuo se za sve kao pravi domaćin.  Ljuba nam je ponosno pokazivala kako je popravio opalu žbuku na sjevernoj strani kuće i nabacio novu. Pomagao joj je oko drva za loženje i u svemu bio od pomoći. Posla nije bilo.  Ponekad je radio u susjednoj termoelektrani i tako se desilo da je tu nesretno pao i slomio nogu. Rat je već kucao na naša vrata; Sarajevo je bilo blokirano kad je Neno prevezen u Zenicu.  Nitko nije mogao ni slutiti da takva povreda može imati kobne posljedice.  Nakon operacije noge nastale su komplikacije i Neno je preminuo u zeničkoj bolnici.  Opet je Ljuba sjedila na krevetu u svojoj spavaćoj sobi, gledala cestu i most preko Bosne kojim će posljednji put doći njen Neno.  Ne može se ni ispričati kakva je to tuga bila. Sjećam se kako je sjela pored njegovog tijela, zavrnula mu nogavicu i nježno, nježno milovala mu nogu.  Samo je ona znala koliko je tuge i ljubavi bilo u tim pokretima. Poslije toga više i nije sušila obraze.  Neno je sahranjen na groblju iznad kuće, kraj svog oca.

Opet je bilo proljeće, travanj sav zelen i lijep.  Livade su se plavjele od ljubičica.  Teško je bilo hodati, a ne pogaziti ih.  Rat je već bio tu, a naša Ljuba sve češće je sjedila između svojih dvaju grobova na brdu iznad kuće.  Ali život je išao dalje.  Mirjana se te zime udala za momka iz sela. Uskoro je i dijete bilo na putu pa se Ljuba radovala i nadajući se da će unuče uskoro trčati njenom prostranom kuhinjom i unijeti novi život i radost u njenu sada pustu kuću.

Kao i mnogo puta prije sve je ispalo drugačije.  Bilo je ljeto 1993.  Došlo je do izravnog sukoba Armije BiH i HVO-a tako da se Ljuba, s cijelim svojim selom, našla u izbjegličkom kampu u bazi UNPROFOR-a, u krugu termoelektrane, ni kilometar od svoje kuće, u koju su joj ubrzo uselili neznanci.  Još jednom sam s njom otišla do njene kuće da uzme neke stvari.  Teško je bilo meni, a kamoli njoj!

U njenoj kuhinji na podu bila je bešika, ona starinska, niska i u njoj beba. Neka nepoznata žena, i sama zbunjena, nije znala kako bi se ponašala. Ugledala sam Neninu košulju obješenu na vratima i nisam mogla dalje.  Izašla sam i sjela na zid kraj kuće.  Prišla mi je starica u šarenim izblijedjelim dimijama i sjela kraj mene i ona je plakala.  Počela je govoriti: “Sinko, čula sam čija je ovo kuća. I mi smo ti istjerani iz svojih kuća.  Ono maksumče u bešici rođeno je u šumi.  Nismo ovdje od dobra.” I dalje je plakala.  Bili su to izbjeglice iz Rogatice ili Vlasenice, više se ne sjećam.  Ljuba se opet vratila u izbjeglički kamp.  Tu je dočekala i svoje prvo unuče, plavooku Jelenu. Sljedećeg proljeća svi su zajedno prebačeni u Kiseljak, a onda dalje, u Hercegovinu.

Ondje se rodilo još dvoje unučadi: Fabijana i Nenad.  To su bili rijetki radosni i svijetli trenuci u tom vremenu mraka i beznađa, vremenu u kojem je bilo tuge dovoljno za nekoliko života. Ljuba je počela sve više pobolijevati. Srce je previše izdržalo.  Počela su liječenja od Mostara, Zagreba do Tuzle.  Prilikom jedne posjete u mostarkoj bolnici rekla mi je samo da bi željela da joj se za ukop obuku naše bijele aljine koje je nosila sve do početka rata. Često je govorila da bi se najrađe vratila svojoj kući, da može otići na groblje kad god zaželi, ali zna da ovako bolesna više ne može sama.  “A i dobro se brinu za mene,” dodala bi.  Znala sam da je rado gledala unučad kako rastu, a i pomagala koliko je mogla. Uvijek se raspitivala za našu djecu, već rasutu po svijetu.  Teško je bilo pred njom govoriti o bilo kakvoj muci, znajući kroz šta je prošla i kako je svaka naša muka prema njenoj malena.

Opet je bilo proljeće kad je Ljubino srce jednostvano prestalo kucati. Sahranjena je tu, kod svog Fabijana i svog Nene.  Odavno kod nas sprovodi idu s groblja.  Ovaj put je župnik razumio i pristao da je ispratimo ispred njene sad prazne i devastirane kuće odakle je ona ispraćala svoje najdraže.

Mirjana se s muže i djecom vratila u svoju novu kuću u gradu na Bregavi, ali ona stara je još tu. Tko zna, možda će nekad netko od njih opet doći i tu, kraj potoka, peći najslađi pekmez od šljiva i kuhati pečenjke u velikom loncu. One naše, slatke, bosanske.

Vjekoslava Tomić