Česta tema đačkih pismenih zadaća bio je gornji naslov. Djeca su se mučila i tražila zanimljivosti na svom kratkom putu do škole. Ispravljala sam puno tih zadaća, a danas poslije više od pedeset godina, pokušat ću oživjeti svoj put do škole. Nadam se da ću podsjetiti i mnoge koji imaju slična sjećanja.

Jutro je počinjalo buđenjem u četiri sata i petnaest minuta. Mama je ulazila i budila me. Već od utorka bi počela govoriti: “Hajde, ustani, još četiri dana, tri, dva,… još sutra.”

Sljedeću sedmicu sam bila druga smjena pa se moglo duže spavati. Veći dio godine je u to doba dana bio mrak i bilo je hladno. Mama je ustajala ranije kako bi naložila vatru, da bi bar kuhinja bila topla i da ugrije čaj koji se uvijek kuhao na kraju šporeta u velikoj šerpi. Obično je to bio čaj od šipka ubranog na brdu iznad kuće.

Do željezničke stanice mi je bilo desetak minuta i tu sam zajedno sa ostalim đacima-vozarima, studentima i radnicima čekala lokal koji je saobraćao od Kaknja do Sarajeva. Voz je stizao prije pet sati. Bio je skoro prazan jer smo bili druga stanica iza Kaknja. Još sneni smo ulazili obično u isti vagon i putovanje bi počelo. Većina radnika, navikla na vozarenje, bi odmah zaspala. Đaci bi ponavljali lekcije za taj dan. Ja sam obično čitala. 

Putujući tako nekoliko godina, skoro smo se svi poznavali, a poznavali smo i put. Samo jedan pogled kroz prozor bio je dovoljan da znamo gdje smo i koja je sljedeća stanica. Iza Čatića je dolazilo Dobrinje pa onda Buzići, Poriječani, Visoko, Podlugovi, Ilijaš, Vogošća, Reljevo, Rajlovac, Alipašin Most, Sarajevo. U Podlugovima su nam se pridruživali putnici iz Breze. Do Sarajeva, u koje smo stizali još prije svanuća, naš lokal je bio već pun. Poslije kratkog zadržavanja na stanici gdje smo čekali zagrebački i brzi beogradski kojima su dolazili đaci iz većih stanica, kretali smo u školu. 

Tada je od sarajevske željezničke stanice vodila široka ulica do Marijin Dvora (govorili smo Marindvor). Sa lijeve strane te ulice bio je veliki park obrubljen drvoredom. Voljela sam taj put naročito za vjetrovitih dana kada mi je šum drveća uvijek bio ugodan. Meni su oduvijek zvukovi prirode i sela bili bliži od zvukova grada. 

Na Marijin Dvoru je crkva sv. Josipa. Ponekad, pred kakav važan kontrolni ili pismeni rad, sam svraćala da se pomolim Bogu. Sad se sa sjetom sjećam tog vremena kad mi je najveći problem bila ocjena i da li će me tog dana prozvati stroga profesorica geografije. Tada nisam slutila kakvi nas problemi čekaju u godinama koje dolaze i za šta ću se sve utjecati Bogu i tražiti pomoć za svoju djecu i unuke. 

Poslije Marijin Dvora sam skretala desno Brankovom ulicom koja je vodila do Obale. Tu na početku je bio mali gril (tako smo tada zvali te radnjice u kojima su se prodavale pečene kobasice i hrenovke u lepini sa senfom). Cijela je ulica mirisala. Ne znam zašto sam mislila da je to bilo skupo i meni nedostupno. Za četiri godine nikad si nisam priuštila taj tako mirisan doručak. 

U Brankovoj ulici je bila prodavaonica muzičkih instrumenata. Tu sam kupila svoju mandolinu, a kasnije smo tu kupovali žice, trzalice, štimalice… 

Dalje do škole je put vodio pored mosta Skenderija. U to vrijeme, tamo preko mosta na lijevoj obali Miljacke gdje je sadašnji Centar Skenderija, bilo je igralište prekriveno troskom. Tu smo ponekad trčali na satovima tjelesnog odgoja. Još je trebalo proći pored kina “Tesla” i pogledati koji su filmovi na repertoaru. Samo smo mogli gledati jer termini predstava i red vožnje našeg lokala nikako se nisu slagali. 

Vozari su prvi dolazili u školu. Puštali su nas ranije da uđemo kako bismo bili u toplom. U prizemlju, uz biblioteku, je bila jedna prostorija koju smo zvali soba za vozare. Tu smo mogli sjediti i učiti do početka nastave. U učiteljsku školu su vozari dolazili iz pravca Kaknja, Konjica, Pala. Na zvuk zvona smo izlazili i penjali se u svoje učionice. Obično smo imali šest sati i sa zadnjeg su nas profesori puštali ranije da stignemo na svoje vozove i odemo kući. 

Sutra, u rano jutro, opet ponovo sve isto i tako cijelo školovanje. Neki od nas su kasnije i do svojih radnih mjesta vozarili i tako dalje ostajali vozari-radnici. 

Ovo je moje sjećanje na to vrijeme. Voz nije bio samo prijevozno sredstvo. Tu su se sklapala prijateljstva, počinjale i završavale ljubavi. Nije bilo uvijek lako, ali bilo je lijepo.

Vjekoslava Tomić