Jutros sam svoju prvu jutarnju kavu pila već u šest sati. Usput pogledam šta ima novo u svijetu. Gledam iz navike, iako znam da neću vidjeti ništa dobro. Dok traju vijesti, čitam titlove ispod i vidim- preminula književnica Grozdana Olujić. 

Odem u svoju biblioteku i uzmem njenu knjigu “Glasam za ljubav”. Nisam je zaboravila, ali nisam je odavno otvorila. Znam da je u njoj osušena ruža stara više od pedeset godina. I krenu sjećanja…

Bio je početak ljeta. Ja sam završavala drugi razred učiteljske škole. Sad se rano svanjivalo i bio je dan kad sam došla na našu željezničku stanicu. Tu me čekalo jedno vrlo lijepo iznenađenje. Momak koji mi je u to vrijeme puno značio, u kojeg sam bila zaljubljena, čekao me je. Radi nečega je putovao u Sarajevo. Već dvije godine smo se voljeli. Znali smo to oboje, ali nismo bili “u vezi” kako danas kažu. Često smo se sretali, uvijek u društvu drugih, rijetko sami. Između nas je uvijek nešto strujalo. On je bio dosta stariji, a ja sam tek upoznavala što je to ljubav. Tog dana sam poželjela da naš lokal putuje bar do Mostara i da što duže budemo zajedno. Inače smo obično razgovarali o pročitanim knjigama, odgledanim filmovima. On mi je pričao o ljepoti svog zavičaja i želio da ga jednom vidimo zajedno. Nikada to nisu bile stvarne izjave ljubavi, ili jesu ako se uzmu podvlačeni stihovi u zbirci pjesama D. Maksimović koju smo zajedno čitali.

Otpratio me do škole i zamolio da izađem na velikom odmoru kako bismo se opet vidjeli. Nisam željela da dođe na glavni ulaz jer je naša učionica bila odmah iznad. Kad bi došao neki momak, sve bi ostale moje kolegice bile na prozoru da ga vide. Tako bi kao Balaševićeve “tetke sa ladnim trajnama” gledale i davale komentare. Ja sam se držala Desankinih stihova:          

"O tebi neću govoriti ljudima.           
Neću im reći da li si mi samo           
Poznanik bio ili prijatelj drag,           
Ni kakav je, ni da li je           
U našim snovima i žudima           
Dana ovih ostao trag."

Čekao me je s druge strane škole, tu kod Fisovog igrališta. U ruci je držao knjigu. Bila je to “Glasam za ljubav” Grozdane Olujić. U to vrijeme je ona bila mlada i vrlo popularna književnica. Znali su je zvati jugoslovenska Francois Sagan. Uz knjigu mi je dao čokoladu i jednu crvenu ružu. Nije to bila ona ruža iz cvjećarnice nego obična, vjerojatno ubrana u nekom sarajevskom parku. Mogli smo tu biti desetak minuta, dovoljno da me vidi stroga razrednica. Ionako sam bila uzbuđena i zbunjena, a tek tada sam se zacrvenila i spustila pogled.

Jutros sam ponovo otvorila tu knjigu. Ruža, presovana i osušena, stoji tu i danas. Šta je bilo dalje tog ljeta? Ništa. Na njegove prijedloge da se nađemo negdje izvan našeg mjesta, izvan radoznalih pogleda, ostajala sam nijema. Bila sam suviše mlada. Mnogo toga nas je dijelilo – godine, porijeklo, moji roditelji… On se te godine oženio, a ja sam se udala za dvije godine i do sada ostala tu gdje su moji “od početka svijeta”. Ponekad smo se sretali i pozdravljali kao stari znanci. Poslije mnogo godina, na jednoj školskoj priredbi, moja najstarija kćerka je svirala mandolinu i na njoj izvodila “Vranjansku svitu”. On mi je u prolazu rekao: “Samo joj fali kecelja.” Znala sam da me se sjeća u tamnoplavoj kecelji sa bijelom kragnom i mandolinom u rukama. Brzo poslije toga je sa obitelji odselio u svoj rodni kraj.

Jutros sam se ponovo svega sjetila. K. Monteno je pjevao:            

"I pišem pjesmu ljubavnu,          
  Al' suza mora biti..."

Ne mora biti suza, samo jedno lijepo sjećanje na čistu, iskrenu ljubav i jednu tajnu koju čuva osušena ruža u knjizi Grozdane Olujić.

Vjekoslava Tomić

•