Svaki put kad vidim neku ženu u našoj sutješkoj nošnji pogled mi odluta na ćurdiju tražeći «džepić»- vezeni ukras na šavu negdje ispod ruke. Sjetim se svoje pokojne mame i u sebi se sjetno osmjehnem. Mamu ne pamtim u “našim aljinama.” Nosila ih je kad me je rodila, a onda početkom pedesetih godina prošlog stoljeća se “prisvukla” – kako se govorilo kad se skine nošnja i obuče haljina.

Otac mi je bio željeznički službenik i u tim godinama je bilo moderno bježati sa sela. Tako smo mi odselili u Kakanj. Stanovali smo u željezničkoj koloniji na stanici, ali eto bili smo u “gradu.” Tada sam imala pet godina i sjećam se kako sam prvo jutro, kad smo tamo došli, uzela metlu da pometem novu “pridkuću.” Zavela sam našom kajdom: “Neću više na Teševo ići, popela se pa ne mogu sići.”
Tata me s osmijehom pozvao k sebi i upozorio da se ovdje “naše” pjesme ne pjevaju.
Iako mama nije nosila “bijele aljine,” veza s tom nošnjom je ostala neprekinuta jer je ona često drugim ženama šila ćurdije. Znam kako bi je molile govoreći: “Ajde, bona Anđo, sreži mi ćurdiju. Ti mi to najljepše uradiš. Nigdje mi se ne kupi niti me gdje steže.”
Žene su obično imale jednu staru “za oko kuće” i jednu novu kad se pođe k misi. Za novu ćurdiju bi joj donijele kupljeno valjano crno sukno, gajtane i optoku, a ona bi im to skrojila i šila – naravno sve ručno. Uvijek sam je voljela gledati kako to radi. Sukno je bilo prilično debelo i šilo se jakim koncem. Mama je stavljala napršnjak na srednji prst desne ruke i pažljivo provlačila iglu da sve bude lijepo sašiveno. Kroj je bio jednostavan. Uzele bi se dvije duljine sukna. Prednja strana se razreže po sredini, naprave se otvori za ruke i vrat i rubovi se lijepo obrube gajtanom i trakama od crvene čohe. Trebalo je sve lijepo uraditi da se ćurdija može nositi na lice i na naličje. Izgleda da je najvažnije bilo znati lijepo urezati otvore za vrat i ruke. Moja mama je bila niska žena i uvijek se morala popeti na klupicu kad bi to ženama na probi urezivala.
Voljela sam je gledati kako šije gajtane na ćurdiji, a kad bi to završila, onda je dolazio na red taj jedini ukras ćurdije – džepić. Ne znam što se zove džepić, a u njega se ništa ne može stavit, za razliku od džepa na pregači u koji jedva da stane neki metalni novčić (za lemozinu u crkvi). Na bočnom šavu ćurdije, visoko iznad struka, pravio se jajolik ukras od crvenog gajtana. Okolo bi se vezlo zelenim koncem, a onda se vezlo žutim koncem krupnim cik – cak bodom. Sredina se ispunjavala vunicom u nekoliko boja – slično vunenim kiticama na okrugi, koje bi se lijepo oblikuj makazama i džepić je bio gotov, a i ćurdija je bila završena .
Odavno nema moje mame među živima. Sve manje žena nosi ćurdiju, ali eto svaki put kad ugledam neku našu staricu u ćurdiji u duši mi se javi jedno lijepo sjećanje na djetinjstvo. Nehotice pogledom tražim džepić sjećajući se s koliko ga je pažnje i ljubavi moja mama izrađivala i slagala boje kao da se radilo o ne znam kako vrijednom umjetničkom djelu.
Vjekoslava Tomić
