Svaki put kad vidim neku ženu u našoj sutješkoj nošnji pogled mi odluta na ćurdiju tražeći «džepić»- vezeni ukras na šavu negdje ispod ruke.  Sjetim se svoje pokojne mame i u sebi se sjetno osmjehnem. Mamu ne pamtim u “našim aljinama.”  Nosila ih je kad me je rodila, a onda početkom pedesetih godina prošlog stoljeća se “prisvukla” – kako se govorilo kad se skine nošnja i obuče haljina.

Otac mi je bio željeznički službenik i u tim godinama je bilo moderno bježati sa sela.  Tako smo mi odselili u Kakanj.  Stanovali smo u željezničkoj koloniji na stanici, ali eto bili smo u “gradu.”  Tada sam imala pet godina i sjećam se kako sam prvo jutro, kad smo tamo došli, uzela metlu da pometem novu “pridkuću.”  Zavela sam našom kajdom: “Neću više na Teševo ići, popela se pa ne mogu sići.”

Tata me s osmijehom pozvao k sebi i upozorio da se ovdje “naše” pjesme ne pjevaju.

Iako mama nije nosila “bijele aljine,” veza s tom nošnjom je ostala neprekinuta jer je ona često drugim ženama šila ćurdije.  Znam kako bi je molile govoreći: “Ajde, bona Anđo, sreži mi ćurdiju. Ti mi to najljepše uradiš. Nigdje mi se ne kupi niti me gdje steže.”

Žene su obično imale jednu staru “za oko kuće” i jednu novu kad se pođe k misi.  Za novu ćurdiju bi joj donijele kupljeno valjano crno sukno, gajtane i optoku, a ona bi im to skrojila i šila – naravno sve ručno.  Uvijek sam je voljela gledati kako to radi.  Sukno je bilo prilično debelo i šilo se jakim koncem. Mama je stavljala napršnjak na srednji prst desne ruke i pažljivo provlačila iglu da sve bude lijepo sašiveno.  Kroj je bio jednostavan.  Uzele bi se dvije duljine sukna.  Prednja strana se razreže po sredini, naprave se otvori za ruke i vrat i rubovi se lijepo obrube gajtanom i trakama od crvene čohe. Trebalo je sve lijepo uraditi da se ćurdija može nositi na lice i na naličje.  Izgleda da je najvažnije bilo znati lijepo urezati otvore za vrat i ruke.  Moja mama je bila niska žena i uvijek se morala popeti na klupicu kad bi to ženama na probi urezivala.

Voljela sam je gledati kako šije gajtane na ćurdiji, a kad bi to završila, onda je dolazio na red taj jedini ukras ćurdije – džepić.  Ne znam što se zove džepić, a u njega se ništa ne može stavit, za razliku od džepa na pregači u koji jedva da stane neki metalni novčić (za lemozinu u crkvi).  Na bočnom šavu ćurdije, visoko iznad struka, pravio se jajolik ukras od crvenog gajtana.  Okolo bi se vezlo zelenim koncem, a onda se vezlo žutim koncem krupnim cik – cak bodom.  Sredina se ispunjavala vunicom u nekoliko boja – slično vunenim kiticama na okrugi, koje bi se lijepo oblikuj makazama i džepić je bio gotov, a i ćurdija je bila završena .

Odavno nema  moje mame među živima.  Sve manje žena nosi ćurdiju, ali eto svaki put kad ugledam neku našu staricu u ćurdiji u duši mi se javi jedno lijepo sjećanje na djetinjstvo.  Nehotice pogledom tražim džepić  sjećajući se s koliko ga je pažnje i ljubavi moja mama izrađivala i slagala boje kao da se radilo o ne znam kako vrijednom umjetničkom djelu.

Vjekoslava Tomić