Kraj školske godine donese uvijek mnogo poslova i neku neobičnu užurbanost. Krenula sam podijeliti knjižice i konačno staviti točku na svršetak još jedne godine. U hodniku me pozdravi mladić, naš nekadašnji đak, i objasni kako mu treba potvrda za rodicu koja je ovdje išla u školu. Sad završava osmi razred i proglašena je učenicom generacije. Nedostaju joj još ocjene o završetku razreda koje je ovdje pohađala. Na kraju mi reče: “To je vaša Merima. Sjećate li je se?”

Svoje đake ne zaboravljam i svaku generaciju po nečemu pamtim. Ova Merimina je bila posebna po mnogo čemu. Upisani su ratne 1992. i bilo ih je iz raznih krajeva. Sve ih je natjerao rat i tu zaustavio, bar privremeno.

U prvoj klupi su sjedile Merima i Ljubica, Merima iz Sarajeva, a Ljubica iz okolice Visokog. Merima je došla tetki toga proljeća i u opkoljeno Sarajevo nije se više mogla vratiti. Ljubica je mogla ići kući i vidjeti svoje, ali je i ona bila kod tetke jer su granate padale i blizu njenog sela. Možda su se nesvjesno tako i združile jer su obje bile daleko od roditeljskog doma i njegove topline.

I školska godina je bila skraćena. Nastojali smo naučiti čitati, pisati, računati. Koliko god sam mogla učila sam ih i o ljubavi, ljepoti života i druženja u vremenu sveopće mržnje i razaranja.

Sjećam se kako bi se okupili oko mog stola dok bi im pregledala urađene zadatke. Osjećala bih njihovu strepnju kad ispravljam pogreške i ogromnu radost kad dobiju dobru ocjenu.

Nekoliko puta sam primjetila kako Merima dođe vrlo blizu, prosto se nasloni na mene i čeka da druge ocijenim. Mama joj je također bila učiteljica. Živjeli su u dijelu grada koji je prvi ostao bez telefona i rijetko su se mogle čuti. Znala sam koliko joj nedostaje i pravila sam se da ne primjećujem što čini.

Kasnije, u razgovoru s njenom tetkom, ta njezina potreba i želja za blizinom mi je postala još jasnijom. Došavši iz škole jednog dana joj je rekla: “Tetka, moja učiteljica ima istu bluzu kao moja mama.”

Ljubica je poslije prvog razreda otišla u Hrvatsku. Prošle godine sam je vidjela. Došla je da me pozdravi i smiješeći se pitala me mogu li je prepoznati. Naravno da sam je prepoznala iako je sad bila već djevojka. Narasla je, ali je ostao nepromijenjen vedri pogled plavih očiju i zlatne pjegice po nosu. Merima se vratila u Sarajevo kad su se putevi otvorili. Otada je nisam vidjela. Nikad nije pokazala koliko su joj njeni nedostajali. Čak je uvijek bila vesela i nasmijana. Znam samo da sam te jeseni često oblačila plavu svilenu bluzu kakvu je imala i Merimina mama.