Nedavno sam u staroj očevoj kući pronašla svoj molitvenik iz djetinjstva.  Listajući ga sjećala sam se kako smo kao djeca učili pratiti sv. misu na latinskom.  Znam kako nas je sve obradovalo kad se u crkvenu liturgiju uveo hrvatski jezik.  Sve smo bolje razumjeli i počeli smo u obredu sv. mise istinski sudjelovati.

Nekako sam se teško navikavala kad se uveo običaj da se pod misom pružanjem ruke zasvjedoči drugima mir i ljubav.  To mi je donekle remetilo pozornost praćenja sv. mise, a u tim godinama nisam ni poimala suštinu riječi ”Mir Gospodnji bio vazda s vama.”  Pomalo formalno i sa snebivanjem pružali smo ruku jedni drugima.

Onda su došle godine rata i pokazale nam svu vrijednost riječi ”mir”- vrijednost onog unutrašnjeg mira, a i mira uopće.  Raspršeni na sve strane, rasuti i izgubljeni tražili smo ga i pod sv. misom.  Pružajući ruku najčešće nepoznatim ljudima bila sam zahvalna na svakom iskrenom osmijehu upućenom meni, a silno tužna kad bih u nečijem pogledu pročitala ono: ”Ah, izbjeglica.”

Kad sam se poslije godina izbivanja ponovo našla u našoj sutješkoj crkvi i tu kod oltara blažene kraljice Katarine stala uz starice u našoj sutjeskoj nošnji, tek tada sam znala da sam opet kod kuće. Pružajući i želeći im mir gledala sam ih kako rado pružaju ruku jedna drugoj okrećući se oko sebe da koga ne preskoče, a i kako bi kad se sve poznaju i niti života su ih godinama čvrsto vezale.  S onom do sebe je curovala i istog su se dana vjenčale, s onom je bila u porodilištu, ova iza nje je kuma njenom djetetu, a ova ispred ima sina koji je s njenim zajedno u Americi-i tako bi dugo mogli nabrajati.  Većina ih sad živi sama i usamljena. Mnogima je jedini kontakt s drugom osobom ovaj u crkvi kad pruže jedna drugoj ruku.  A kad se tu još nađe nečije dijete i pruži im ruku, vidi se kako im se na trenutak ozari lice i bar na čas ispune odavno prazne ruke i prazna krila.  Po izlasku iz crkve često pitaju: ”Je li to tvoje unuče? Imam ih i ja al’ su ‘tamo’.  Eh, insan ih osta željan,” i tiho produže dalje.

Već poslije nekoliko nedjelja i meni su rado pružale ruku i pravile mi mjesto da sjednem u klupu do njih.  Raspitale su se one već i tko sam i iz kojeg sam sela, tko mi je mati i tko su mi babe.  A ja sam pružajući im ruku često željela glasno reći: ”Mir s vama sve moje Ane, Mare, Kate, Anđe, Luce… Mir s vama i hvala vam što svake nedjelje nađete snage u sebi da po svakakvom vremenu i u tim godinama dođete u našu sutješku crkvu.  Hvala vam za radost koju osjetim svaki put kad se zabijele vaše košulje i zacrne vaše okruge tu kod naše kraljice Katarine.”

Tko zna-možda i ja pružajući vam ruku i želeći mir tražim davno izgubljeni miris babine košulje i topli dodir materine ruke.

Vjekoslava Tomić