Kad bi se u našem sutješkom kraju spomenuli pjerovi, onda se znalo da se govori o vremenu iza Svijećnice (Marine). Naime, vjenčanja su se obavljala o Svetoj Kati (25.11.), manji broj, a sva ostala prve srijede iza Marine. Tako svim događajima u tom vremenu govorilo se da je to bilo “o pjerovima”, kao što se znalo reći da se nešto desilo “o žetvi”, “o Božiću” i sl.

Pripreme za ženidbu su počinjale davanjem amaneta i iznošenjem užina. Trebalo je spremiti žito u ambare, ispeći rakiju, poklati krmad, pokiseliti kupus, a onda pred samo vjenčanje pozvati u svatove. Obično je to radio mladoženjin otac. S ruksakom na leđima i ploskom punom rakije uputio bi se po svim selima naše župe u kojima je imao rodbinu. Tu bi točeći rakiju i nazdravljajući pozivao na pijer. Odmah bi se dogovorili da li iz kuće treba doći svat, ašča ili cura. Domaćini bi ga darivali parama, tkanim peškirom, a davalo se i suho meso. Ponekad bi mu donalij rakiju u plosku ako je trebao ići dalje.

Svadbene svečanosti su počinjale ponedjeljkom i trajele sve do sljedeće nedjelje. Prve su na pijer dolazile pozvane cure da bi pripremile sve što je trebalo za slavlje. Čistila se kuća, često i krečila. Trebalo je istrijebiti pšenicu i odnijeti u mlin da se tamo prebije i tako pripremi za keške, jelo koje se obavezno kuhalo. U utorak su dolazile ašče (kuharice) i svatovi. Svat je bio dužan ponijeti podosta rakije, pripremiti novčanik i naravno doći na konju. Po mladu su išli stari svat, svat (kum), jenjga, komordžija i djever. Mladoženja nije išao mladinoj kući, on je sam dolazio u Sutjesku. 

Srijedom, još prije svanuća, svatovi su kretali po mladu. Znalo se ići i na konak ako se radilo u udaljenim selima. Povedi bi i konja za mladu. Oblačili su i posebnu svečanu odjeću. Muški su nosili čakšire, vezenu košulju, džemadan, ječermu, ćurdiju i gunj. Oko pasa su omotavali tkanicu. Na nogama su imali pletene čarape do koljena i cipele, a na glavi su nosili fesove bogato okićene cvjetovima od papira i perlicama. Jenjga je oblačila košulju, crne dimije, koparan, ječermu i ćurak. Svilenjak (svilena marama s resama) je povezivala na podvez da se vidi poćelica i mamudija na čelu. Svi su nosili ploske napunjene rakijom. Svatove su ispraćali pjesmom:

Vrani se konji kovaju, 
Zlatne se uzde uzdaju. 
Svati se na put spremaju 
po onu lijepu djevojku.

U cik zore su stizali do mladine kuće. Tu su ih dočekivali sa kolačićima, suhim mesom i rakijom. Ako bi se desilo da svatovi malo zakasne, onda bi se palila slama na putu-tako su se pravile prepreke. Na vratima su ih dočekivale cure sa rižom u tanjuru (pijatu) i pjesmom:  

Stari svate, donaš brate, veselo gledaj! 
Daruj nama naš pirinač, darovo te Bog. 
Nemoj malo, Bog ti dao, darovo te Bog.

Tako se pjevalo svatu, kumu, komordžiji, jenjgi, djeveru, a oni su ih darivali parama i tek onda ulazili u kuću. Tu bi se sjedalo za siniju i uz jelo i piće sa mladinom rodbinom veselilo i pjevalo. Za to vrijeme u susjednoj sobi oblačila se mlada. Oblačile su je jenjga i njene rodice i drugarice. Nosila je crne dimije, košulju, koparan, ječermu i ćurak. Na glavu se stavljao kalkan ukrašen cvjetovima od papira i duvak. Kosu (pletenicu) su ukrašavali srebrenim ukrasima-čuvtazetima i bašlijama. Mlada je nosila i sav nakit (struku, crvene bobke, sjajne bobke, okove), na rukama prosute belenzuke, gužvare i pavtice. Oko struka je imla dugi pas i srebrene pavte. Na nogama je nosila vunene pletene čarape i cipele (kundure) često ukrašene sedefastim ukrasima.

Dok se mlada oblačila, trebalo je iznijeti komoru i natovariti je na konja. Prvo su se tovarila dva sanduka u kojima se nosila odjeća i darovi. Preko sanduka su se stavljale ponjave, slamarica, jorgani i na vrh tkani jastuci natrpani slamom. Tu je još bio legenj i ibrik, a za komordžiju se stavljala živa kokoš koja bi se svezanih nogu vješala na konja. Komordžija je s komorom išao mladoženjinoj kući, a svatovi u Sutjesku na vjenčanje.

Prije polaska mlada se sa svima pozdravljala. Muške je ljubila u ruku i oni bi je darivali novcem, a žene je ljubila u lice kroz duvak koji joj je sad bio prebačen preko lica. Tu je obično bilo i suza (valjda otud i ime plačipijer). Prijateljice bi je ispraćale pjesmom:  

Listaj goro, pjevaj pjevačice 
žali mene moja drugarice. 
Žali mene k'o što i ja tebe.

Otac je mladi pomagao da se popne na konja, a brat, ili netko od rodbine ako nema brata, je vodio mladinog konja i s njom išao sve do mladoženjine kuće. Prije odlaska jenjga je darivala žene na plačipijeru dijeleći igle i bašlije, a djeci je bacala bombone. Svatove su pratili pjevajući:  

Vita jelo digni k nebu grane 
neka prođu kićeni svatovi, 
nek provedu lijepu djevojku 
da djevojka ne razdre duvaka, 
a jenjgica svilena jagluka.

Trebalo je doći u Sutjesku do jedanaest sati kad je počinjalo vjenčanje. Sa svih strana su se slijevali svatovi na okićeninim konjima. Kako li je to izgledao kad se znalo desiti da bude i stotinjak parova na vjenčanju u našoj sutješkoj crkvi? Možete li zamisliti Sutjesku u kojoj je u jednom danu petstotinjak svatova na konjima, Sutjesku ispunjenu pjesmom i veseljem?! Ja-teško, a ne znam što bih dala da to još jednom vidim uživo!

Vjekoslava Tomić