Svake godine o Spasovu sjetim se jednog skoro zaboravljenog običaja iz našeg sutješkog kraja. Poseban je i zanimljiv jer su u njemu uglavnom sudjelovala djeca. Govorim o običaju kićenja krave ili kako smo to mi zvali Križi.

Srijedom, dan uoči Spasova, dogovorili bi se s domaćinom čija će se krava te godine kititi. Djevojčice, čobanice, bi ponijele ranije pripremljen nakit, a to popodne bi na paši isplele vijenac od cvijeća i zelenila. Čobani bi svojim oštrim čakijama napravili trube od pažljivo oguljene ljeskove kore. Nastojali su da trube budu što duže. Tog dana su se goveda obično gonila na pašu u Luke. Pred večer bi cijelo selo izišlo pod lipu na Čimenu te očekivalo dolazak okićene krave.

Prvo bi se niz Klanac začuli zvuci truba u koje bi čobani puhali i time najavljivali dolazak šarene povorke. Na čelu je bila okićena krava koju su obično vodila dva čobana. Sva je bila okićena ispletenim vijencima od poljskog cvijeća i zelenila. Na čelu joj je bila vezena marama (čevrma) i drugi ukrasi: perlice, ogledala, niske bobaka svih vrsta. Povrh sveg nakita stavljao se drveni križ koji bi neki od čobana napravio.

Trube su trubila, djevojčice su pjevale:

Veseli se kućni domaćine,
vodimo ti kravu okićenu ili: 
Oj Peravo, ti nam budi mirna
da nam ne bi vijence potrgala,
jer su vijenci od zelene trave
i od cvijeća oko tvoje glave.

Tako bi ta vesela povorka došla do kuće domaćina čija se krava kitila. Domaćin bi ih dočekao, poškropio svetom vodom i izmolio Vjerovanje. Tu nije kraj ovog običaja.

Slijedeće nedjelje sva djeca, čobani, kad bi dotjerala stoku sa ispaše, išla su tom domaćinu na užinu. To su bili KRIŽI. Znalo je biti po desetak, petnaest čobana. Stavila bi se sinija, a svako dijete je sa sobom od kuće ponijelo kašiku. Obično se spravljao grah, pita, ponekad i neki kolač, i na kraju legenj (plitka posuda u kojoj se podgrijavalo mlijeko) pun mlijeka i kajmaka.

Po završetku jela i kratke molitve, djeca bi počela lupati kašikama po siniji. Uz tako veseli završetak ručka, dogovorilo bi se kod koga će biti ručak sljedeće nedjelje. Tako bi se redali svi učesnici KRIŽA. Te užine bi znale trajati cijelo ljeto. Možda pripadam posljednjim generacijama koje se tog običaja sjećaju.

U Čatićima više nema čobana, a krave se mogu izbrojati na prste jedne ruke. Luke su odavno zatrpane pepelom i šljakom sa termoelektrane i pretvorene u krajolik sličan površini Mjeseca. Nema ni stare lipe pod kojom smo čekali okićenu kravu. I ona je posječena. Iz njenog korijena su izbile nove mladice i ovog proljeća oblikovali cijeli grm pod prozorima naše škole. Ne da se stara lipa!

Možda je i ovaj moj zapis pokušaj da spasim od zaborava jedan lijep običaj te kažem današnjim generacijama koje se dive šalicama oslikanim okićenim kravama i ljubičastim Milkama da smo mi to nekad ovdje imali, ali nismo znali sačuvati kao i mnogo što drugo.

Vjekoslava Tomić