Posted on by Vjekoslava Tomić

BLAGOSLOV POLJA

Već stoljećima u našem kraju obavljaju se obredi blogoslova polja.  Počinju negdje oko 25. travnja, o blagdanu sv. Marka, i traju tamo negdje do 13. lipnja-blagdana sv. Ante.

Svako selo ima svoj blagoslov, a obredi se drže po grobljima. Budući da se ovdje od davnina živjelo od zemlje i svog rada, s puno pouzdanja u Božje proviđenje molilo se da Bog sačuva usjeve i podari rodnu godinu.  Kako se naš svijet nikad nije trudio da lomi jezik s malo težim riječima, tako se i blagoslov polja ovdje jednostavno zove blagosov.  Još kao dijete hodala sam s babom po blagosovima i sjećam se kako sam se čudila što se moli da nas Bog osobodi od “kuge, gladi i rata.” Jasno mi je bilo moliti zaštitu od “munje, grada i zla vremena,” ali kuga, glad i rat je nešto što je pripadalo prošlosti i nisam vjerovala da će se to ikad više ponoviti.  A ponovilo se.  Sve osim kuge (ako ne računamo ove naše suvremene kuge).  Sad znam da je trebalo i treba moliti i za to.

Poslije molitve na groblju išlo se rodbini ili prijateljima na ručak. Pred blagosov se čistila kuća, mela i uređivala i pridkuća (dvorište).  Sve je trebalo biti čisto i uredno.  Spremalo se jelo za goste.  Nekad je to bilo sve jednostavnije.  Skuhao bi se lonac gulaša, zakolji bi se kokoš i ispeci u tepsiji s rižom, razvila bi se pita – i to je to.  Od slatkiša se obično pripremala lutma.  Od pića se pila samo rakija šljiva.  Kasnije se počelo komplicirati i izmišljati skupa pića, različita pečenja i razne slastice pa je blagosov postajao više teret nego molitva, zadovoljstvo i susret s rodbinom.

Čini mi se da i sad vidim sve naše goste koji su redovito dolazili. Uvijek je tu bio stari rođak Bagavac sa Seoca.  On je još jedini nosio suknene čakšire i gunj i uvijek je ostajao na konaku poslije blagosova.  Radovala sam se Iliji s Gore i daidži Luki iz Zajezde i njihovim zanimljivim pričama. Tu je još bila uvijek nasmijana Jelka iz Pudića, ujna Dedićka iz Aljinića, mamine nevjeste Lukobrka i Megarka, pa kuma sa Slapnice i još ponetko tko nije dolazio svake godine. Žene bi djeci donijele kolač-perece ili paprenjake, a kasnije kakvu malu napolitanku ili šećerke (bonbone).  Sa sobom su dovodile i djecu pa smo tako upoznavali i rođake iz drugih sela.  Poslije ručka, prije mraka, odlazilo se kućama, a poneki su znali ostati duže uz čašicu pa bi se dugo u noć čula pjesma.

Kao i do sada, i ovog proljeća po našim će se grobljima održavati obredi blagoslova polja.  U nekim selima, razorenim ratom, nitko više ne živi niti se siju polja, ali dođu ljudi da se pomole, upale svijeće na grobovima najbližih. Poneki ponesu bocu rakije, presnaca i meze pa se sjedne, popriča, ponekad i zapjeva-neka se adet (običaj) ne ukine.

Ja odavno na naša groblja odlazim samo na sprovode.  Često se sjetim vremena kad sam s babom tu dolazila na blagosov. Sjetim se našeg puta kroz rascvjetane livade, izbeharale voćnjake, obrađena polja i sela puna života.  Sjetim se nekog drugog vremena i ljudi kojih odavno nema, ali žive u našim sjećanjima, lijepim i dragim sjećanjima.

Vjekoslava Tomić

Posted on by Vjekoslava Tomić · 2 komentara

SPAVAJ KATO…

Bijela kuga odavno hara razvijenim svijetom, a već se i kod nas priča i piše kako nas je sve manje i koliko će nas biti za pedesetak godina.  Jednostavno rečeno-ne rađaju se djeca.  Čak se ide dotle da se računa koliko će se potrošiti za godinu dana ako se ima dijete, a koliko ako se ima pas.  “Budi Bog s nama!” rekle bi naše stare žene.

Dok sam bila mlađa, a naši stari mi znali reći: “Ej, kako smo mi nekad…!” zaricala sam se da to nikad neću govoriti svojoj djeci.  A eto, ostarjelo se pa, evo, da ispričam kako se nekad rađalo i kako su se podizala djeca.

Poslije vjenčanja i pjerovanja u veljači, uobičajeno je bilo da već u prvoj godini braka mlada rodi prvo dijete.  Naravno da nije bilo liječnika i njihovih kontrola, nego se o trudnoći i porodu razgovaralo sa starijim prijateljicama, sestrama, tetkama…O tim temama se šaptalo. Za prvo dijete najčešće  je mladina mati spremala odjeću i donosila je kćeri kad rodi.  Obično bi se sašij dvije-tri košuljice od tanjeg bijelog pamučnog platna, četiri pelene od prugastog parheta, dvije kapice od kadife, okitane vunicom živih boja i ukrašene bopcima (obobane), dva popršnjačića, povoj, jorgančić u koji se dijete zamotavalo kad se nekud nosilo i veći jorgančić koji se stavljao preko bešike. Popršnjačići su se također šili od kadife i ukrašavali gajtanima i bopcima.  Sve se šilo ručno.  Povoj se pleo od bijele vune.  To je bilo sve što se pripremalo za dijete (što li sad misle ove pampers-generacije?).

Bešiku je imala svaka kuća i rijetko je bila prazna;  kako se živjelo u zajednicama, često je u kući bilo i više male djece, pa tako i više bešika.  U nju se stavljala slama i mali jastuk natrpan slamom, vunom ili porotinom i na tome je dijete spavalo.  Mokraća je slobodno prolazila kroz slamu pa na nezastrt pod.  Žene su najčešće rađale kod kuće uz pomoć neke starije žene koja je znala svezati pupak i obabiti porodilju, kako se to govorilo.  Tu ženu cijelo selo je zvalo babom.  Rijetko se dovodila prava babica-obično ako nešto krene po zlu, a i to se dešavalo, pa su mnoge žene umirale u porodu.

Ako bi sve prošlo sretno, već poslije dan-dva dijete je kum i netko od ukućana nosio u Sutjesku na krštenje, jer: Ne daj Bože da umre, a nije se krstilo!

Ime djeteta je često birao svekar ili svekrva, a ne otac i majka.  Za porodilju se sterala postelja i tu je ona ležala dok ne ozdravi.  Žene su skoro isključivo djecu dojile i tako ih hranile. Rijetko neka nije imala mlijeka.  Znala je doći i žena iz sela i podojiti novorođenče ako mlada majka nije imala dovoljno.  Dijete su kupali u lavoru, a onda bi u toj toploj vodi prali i dječje haljinice i sušili ih iznad peći da se ima presvući sutradan.  Tako okupano i podojeno dijete stavljalo se u bešiku i uspavljivalo. Evo nekoliko pjesama koje su se pjevale ljuljajući dijete:

Ninaj, sine, u džidžanoj beši! 
Tvoja beša na moru kovana, 
Kovala je tri dobra kovača: 
Jedan kuje, drugi pozlaćuje, 
Treći meće džidže na bešiku.

*

Buba, nina, rodila te strina, 
Rodila te i odranila te, 
Poslala te caru u soldate.

  *

Spavaj Kato, ne probudila se  
Prije zore i bijela dana  
Dok se tvoja ne naspava mama!

Kad bi dijete malo odraslo, od pelena bi se sašile gaće i to mu se oblačilo.  Uz dojenje, starijem djetetu se davala hrana koju su jeli svi ukućani.  Majka bi držala dijete u krilu sjedeći i jedući s ostalima za sinijom te ga usput hranila.

Negdje do sredine prošlog stoljeća bila je velika smrtnost među djecom.  Često su žene znale roditi i desetero djece, a uspjele bi othraniti mnogo manje.  Sjećam se sprovoda jednog djeteta u našem selu. Bilo je staro tek nekoliko mjeseci i onako malo izgledalo je kao neka usnula lutka.  Otac ga je nosio položenog u naćvice i pokrivenog lijepom otkanom krpom. Nas su učili da, kad umru mala djeca, od njih odmah postaju anđeli, i znam da smo bez ikakvog straha i tuge išli za tim malim lijesom.

Hvala Bogu da su se mnoge stvari promijenile.  Žene lakše i sigurnije rađaju, a djeca rijetko, rijetko umiru.  Standard je porastao pa je mnogo lakše podizati djecu sada nego u tim vremenima sveopće oskudice.  Ali ipak ne treba zaboraviti kako je nekada bilo.  Možda se ponekad trebamo upitati koliko li bi nas danas hodalo ovom Zemljom da su naši roditelji računali koliko ćemo ih koštati.

Vjekoslava Tomić

Posted on by Vjekoslava Tomić

PRVO JUTRO I PRVI SVETAC

Slavlje na pjerovima se nastavljalo i sljedećeg dana po vjenčanju-u četvrtak.  Tog dana su običaji vezani za “prvo jutro” i dolazak prijatelja (mladine rodbine).  Ustajalo se rano.  Mlada je opet oblačila svečanu odjeću, samo je umjesto duvaka na glavu stavljala poćelicu s naročito izabranom lijepom tkanom krpom – statusni znak udate žene.  Od prvog jutra do smrti, žene su to nosile i tako se razlikovale od djevojaka.

Po ustajanju mlada  je uzimala legenj i ibrik s vodom i redom polijevala svim svatovima i ukućanima da se umiju.  Jenjga je nosila tkane peškire kojima je mlada sve darovala.  Muški su to polijevanje plaćali-darovali su mladu novcem.  Kada bi polila svima u kući, onda bi krenuli u selo da mlada polije i ostaloj rodbini.  U svakoj kući bi ih dočekali kolačići i suho meso, malo bi se posjedilo. Svatovi su nosili ploske s rakijom i sve častili pićem.  S njima su išli i mlađi rođaci koji su kupili “lovinu.”  Naime, svaki domaćin kome se polije, osim dara za mladu, darivao je živu kokoš.  Te kokoši bi vezanih nogu stavljali na deblji drveni štap (sou ili podvoru) i tako nosili kroz selo. Po završetku poljevanja po selu, lovina se nosila mladoženjinoj kući.  Tu je već bila pripremljena vrela voda.  Kokoši su se klale, perutale i stavljale u velike lonce da se kuhaju za keške-jelo koje se tog dana služilo.

Bijelo kokošije meso se stavljalo u keške, a bataci su se odvajali i njima se kitili svatovi i prijatelji kad pođu kući  (na gunj bi se pričvrsti batak umjesto cvijeta).  U to bi dolazili prijatelji – mladina rodbina.  U prijatelje su išli mlađi-brat, sestra, zet, svak i sl.  Muški su dolazili na konjima, a žene pješke noseći maslanicu.  Ta maslenica je bila posebno ukrašena perecima i cvjetovima od papira. Sva je bila prekrivena duvakom.  Prijatelji su kao i svatovi dočekivani pjesmom, a onda se sjedalo za siniju pa i taj dan praznovalo.  Na kraju objeda iznosile su se “časti” (tepsija kolača) – prvo starog svata, onda jenjge i djevera, komordžije i na kraju prijateljska maslanica.  Tada je mlada iznosila pripremljene darove i darivala ukućane i rodbinu.  Sve je to bilo popraćeno pjesmom.  Pjevalo se onom čija je bila čast:

Stari svate, osvjetlano perje, 
Ti si svoje osvjetlao perje

– i tako redom.

Uz to se šalilo i zadirkivalo pa su se pjevale šaljive pjesme:

Prijatelju strašljivi, 
eno prije na šljivi. 
Samo rukom ma'ni 
eno je na grani.

Ili:

Prijo moja prionula za me 
ko košulja za krvavo rame

Kolači su se iznosili na sofre, a dio se ostavljao u tepsiji da svako ponese kući čemu su se najviše radovala djeca.  Ako su prijatelji bili iz drugog sela, ostajali su na konaku.  Kući su se vraćali u petak poslije doručka, a svatovi su se razilazili u subotu.  Prethodno bi stari svat curama i aščama podijelio skupljene novčane darove.

Svatovi su išli kući sa punom ploskom rakije i po dolasku u svoje selo sve su redom častili. Prva nedjelja poslije vjenčanja je “prvi svetac.”  Svi svatovi, opet lijepo obučeni, dolazili su u Sutjesku k misi.   Mlada je bila obučena kao prvo jutro.  Te nedjelje, poslije mise, mladu je darivala njezina familija.  To darivanje se odvijalo na Pijesku gdje su se svi skupljali.  Nakon toga se išlo na užinu koju je iznosio mladoženjin otac.  S “prvim svecom” su završavali svadbeni običaji.  Približavala se Korizma, post i pripreme za Uskrs.  Eto tako je to bilo -sedam dana se pjerovalo!  Baš im zavidim što su imali toliko vremena za veselje.

Vjekoslava Tomić

Posted on by Vjekoslava Tomić

PIJER

Po završetku obreda vjenčanja u crkvi svatovi su se još malo zadržavali u Sutjesci.  Tu bi nudili rakijom sve redom a ponesi bi nešto i mezeta. Zapjevalo bi se, zaigralo kolo uz šargiju, a nerijetko su se znali i utrkivati na konjima i onda bi se pričalo čiji je konj bio najbrži.

Moralo se požuriti kući da se tamo stigne prije mraka.  Sad se sa svatovima vraćao i mladoženja. Obično bi prije ulaska u selo malo zastali, a jedan od svatova bi dolazio i donosio lijepu vijest o njihovom dolasku.  To je bio aberdžija.  Domaćini bi ga darivali, dali bi mu muštuluk.  Ubrzo za njim su dolazili i ostali svatovi dočekivali su ih pjesmom:

Dobro došli, kićeni svatovi, 
I doveli lijepu djevojku. 
Jeste li se putem umorili 
Jeste l' svoje konje oznojili 
Kaž' te amo što je bilo tamo.

Cijelo selo je bilo napolju a posebno se gledala mlada.  Domaćin, otac mladoženjin, ih je dočekivao i pomagao mladi da siđe sa konja.  Ona bi ga ljubila u ruku i zajedno su kretali ka kući.  Tu ih je čekala svekrva sa svetom vodom.  Poškropila bi mladence i molilo se Vjerovanje.  Mlada bi i nju poljubila u obraz, a onda su išli do kućnog praga koji je bio pokriven nekom finom ponjavom ili tkanim peškirom.  Tada bi se mlada sagnula i poljubila prag.  Ulazili su u kuću i tu bi mlada na trenutak sjela a neko muško dijete od najbliže rodbine bi joj stavili u krilo.  Ona je imala već pripremljen dar kojim bi darovala dijete. Stavljanjem djeteta u krilo izražavala se želja da brak koji je danas sklopljen bude blagoslovljen s puno djece (“Ne daj Bože ljeta  bez djeteta”- kako se govorilo).

Naši stari nisu puno pričali, ali su na ovako zoran način znali pokazati što im je bilo najvrednije i najvažnije-vjera, vrijednost kućnog praga i ognjišta i mnogobrojna obitelj.

Ostali svatovi su još napolju nudili rakijom sve koji su ih dočekali.  Pila se isključivo rakija, samo je jenjga u svojoj ploski nosila zaslađenu rakiju kojom je nudila žene.

Poslije su i oni ulazili u kuću.   Na vratima su opet cure svakom pjevale kao na plačipjeru, a svatovi su plaćali u pirinač.

Sjedalo se za sofre koje su bile postavljne u svim sobam.  Već prije je stigla komora i spremljena je u mladinu sobu.  I tu se sjedilo.  Kuće su bile male, a trebalo je smjestiti sve goste.

Na svaku sofru su se iznosila ista jela. Obično je to bilo ovim redom: kolačići i suho meso, mesne kore, kiseli kupus kuhan sa suhim mesom i pite.  Jelo se iz jedne posude-ćase ili tepsije, a pilo se iz jedne čaše.

Obavezno se nosio kruh i kakva pita (presnac, burek ili maslanica). Donosile su se i tepsije kolača-đuzleme, lutmu ili slatku maslanicu. Tepsije bi se sveži u veliku bošču i žene bi to nosile pod rukom ili na glavi.  Uz piće i jelo veselilo se duboko u noć.  

Mlada je cijelo vrijeme stajala-dvorila-dok su ostali sjedili za sinijama.  Negdje u toku jela iznosila se jabuka. Jedna jabuka je bila mladina, a druga je bila namijenjena curama na pijeru.  U jabuku su se stavljale pare.  Metalni novčići su se zadijevali u jabuku, a papirne novčanice su se zabadale pribadačom (bašlijom s glavom).  Darivanje je počinjalo od starog svata i svakome se pjevalo po imenu:

Oj ti, svate, do naš brate, 
veselo gledaj 
Daruj nama te jabuke, 
darovo te Bog.

Kasnije se umjesto svate govorilo ime onoga (one) kome se pjeva i tako redom svima za sofrom.

Trebalo je nešto platiti i aščama, pa bi se iznosilo tzv. babino meso – pijat sa sirom i suhim mesom u koji se stavljao novac namijenjen aščama (kuharicama).  To se sve radilo uz mnogo šale, igranja i pjesme.

Poslije darivanja u jabuku mladenci su se ispraćali na spavanje – u đerdek.  U sobu su ih pratili jenjga i stari svat.  Jenjga je skidala mladi duvak.  Poškropi bi ih svetom vodom i molilo se Vjerovanje.  Djevojke su im pjevale:

Oj ti Ivo, ti zeleni struče, 
Ti ne ljubi našu Maru muče. 
Izmetni joj jastuk ispod glave  
Podmetni joj svoju desnu ruku 
Okreni je s desna na lijevo 
Nek se znade da sa dragim spava 
Da se ne bi rodu pojadila 
Da je nisi ni prstom dodio 
A kamo li lice obljubio.

Poslije pjesme darivao ih je mladoženja.  Po njihovom odlasku se i dalje pjevalo i veselilo.  Na pjerovima su se okupljali momci iz sela i s jabane koji nisu bili pozvani ali su tu dolazili radi djevojaka i ašikovanja.  Tako su uz pjesmu i kolo počinjale neke nove ljubavi koje će sljedeće godine, prve srijede poslije Marine, biti krunisane brakom.

Vjekoslava Tomić

Posted on by Vjekoslava Tomić

KRIŽI

Svake godine o Spasovu sjetim se jednog skoro zaboravljenog običaja iz našeg sutješkog kraja. Poseban je i zanimljiv jer su u njemu uglavnom sudjelovala djeca. Govorim o običaju kićenja krave ili kako smo to mi zvali Križi.

Srijedom, dan uoči Spasova, dogovorili bi se s domaćinom čija će se krava te godine kititi. Djevojčice, čobanice, bi ponijele ranije pripremljen nakit, a to popodne bi na paši isplele vijenac od cvijeća i zelenila. Čobani bi svojim oštrim čakijama napravili trube od pažljivo oguljene ljeskove kore. Nastojali su da trube budu što duže. Tog dana su se goveda obično gonila na pašu u Luke. Pred večer bi cijelo selo izišlo pod lipu na Čimenu te očekivalo dolazak okićene krave.

Prvo bi se niz Klanac začuli zvuci truba u koje bi čobani puhali i time najavljivali dolazak šarene povorke. Na čelu je bila okićena krava koju su obično vodila dva čobana. Sva je bila okićena ispletenim vijencima od poljskog cvijeća i zelenila. Na čelu joj je bila vezena marama (čevrma) i drugi ukrasi: perlice, ogledala, niske bobaka svih vrsta. Povrh sveg nakita stavljao se drveni križ koji bi neki od čobana napravio.

Trube su trubila, djevojčice su pjevale:

Veseli se kućni domaćine,
vodimo ti kravu okićenu ili: 
Oj Peravo, ti nam budi mirna
da nam ne bi vijence potrgala,
jer su vijenci od zelene trave
i od cvijeća oko tvoje glave.


Tako bi ta vesela povorka došla do kuće domaćina čija se krava kitila. Domaćin bi ih dočekao, poškropio svetom vodom i izmolio Vjerovanje. Tu nije kraj ovog običaja.

Slijedeće nedjelje sva djeca, čobani, kad bi dotjerala stoku sa ispaše, išla su tom domaćinu na užinu. To su bili KRIŽI. Znalo je biti po desetak, petnaest čobana. Stavila bi se sinija, a svako dijete je sa sobom od kuće ponijelo kašiku. Obično se spravljao grah, pita, ponekad i neki kolač, i na kraju legenj (plitka posuda u kojoj se podgrijavalo mlijeko) pun mlijeka i kajmaka.

Po završetku jela i kratke molitve, djeca bi počela lupati kašikama po siniji. Uz tako veseli završetak ručka, dogovorilo bi se kod koga će biti ručak sljedeće nedjelje. Tako bi se redali svi učesnici KRIŽA. Te užine bi znale trajati cijelo ljeto. Možda pripadam posljednjim generacijama koje se tog običaja sjećaju.

U Čatićima više nema čobana, a krave se mogu izbrojati na prste jedne ruke. Luke su odavno zatrpane pepelom i šljakom sa termoelektrane i pretvorene u krajolik sličan površini Mjeseca. Nema ni stare lipe pod kojom smo čekali okićenu kravu. I ona je posječena. Iz njenog korijena su izbile nove mladice i ovog proljeća oblikovali cijeli grm pod prozorima naše škole. Ne da se stara lipa!

Možda je i ovaj moj zapis pokušaj da spasim od zaborava jedan lijep običaj te kažem današnjim generacijama koje se dive šalicama oslikanim okićenim kravama i ljubičastim Milkama da smo mi to nekad ovdje imali, ali nismo znali sačuvati kao i mnogo što drugo.

Vjekoslava Tomić

Posted on by Vjekoslava Tomić

PLAČIPIJER

Kad bi se u našem sutješkom kraju spomenuli pjerovi, onda se znalo da se govori o vremenu iza Svijećnice (Marine). Naime, vjenčanja su se obavljala o Svetoj Kati (25.11.), manji broj, a sva ostala prve srijede iza Marine. Tako svim događajima u tom vremenu govorilo se da je to bilo “o pjerovima”, kao što se znalo reći da se nešto desilo “o žetvi”, “o Božiću” i sl.

Pripreme za ženidbu su počinjale davanjem amaneta i iznošenjem užina. Trebalo je spremiti žito u ambare, ispeći rakiju, poklati krmad, pokiseliti kupus, a onda pred samo vjenčanje pozvati u svatove. Obično je to radio mladoženjin otac. S ruksakom na leđima i ploskom punom rakije uputio bi se po svim selima naše župe u kojima je imao rodbinu. Tu bi točeći rakiju i nazdravljajući pozivao na pijer. Odmah bi se dogovorili da li iz kuće treba doći svat, ašča ili cura. Domaćini bi ga darivali parama, tkanim peškirom, a davalo se i suho meso. Ponekad bi mu donalij rakiju u plosku ako je trebao ići dalje.


Svadbene svečanosti su počinjale ponedjeljkom i trajele sve do sljedeće nedjelje. Prve su na pijer dolazile pozvane cure da bi pripremile sve što je trebalo za slavlje. Čistila se kuća, često i krečila. Trebalo je istrijebiti pšenicu i odnijeti u mlin da se tamo prebije i tako pripremi za keške, jelo koje se obavezno kuhalo. U utorak su dolazile ašče (kuharice) i svatovi. Svat je bio dužan ponijeti podosta rakije, pripremiti novčanik i naravno doći na konju. Po mladu su išli stari svat, svat (kum), jenjga, komordžija i djever. Mladoženja nije išao mladinoj kući, on je sam dolazio u Sutjesku. 


Srijedom, još prije svanuća, svatovi su kretali po mladu. Znalo se ići i na konak ako se radilo u udaljenim selima. Povedi bi i konja za mladu. Oblačili su i posebnu svečanu odjeću. Muški su nosili čakšire, vezenu košulju, džemadan, ječermu, ćurdiju i gunj. Oko pasa su omotavali tkanicu. Na nogama su imali pletene čarape do koljena i cipele, a na glavi su nosili fesove bogato okićene cvjetovima od papira i perlicama. Jenjga je oblačila košulju, crne dimije, koparan, ječermu i ćurak. Svilenjak (svilena marama s resama) je povezivala na podvez da se vidi poćelica i mamudija na čelu. Svi su nosili ploske napunjene rakijom. Svatove su ispraćali pjesmom:

Vrani se konji kovaju, 
Zlatne se uzde uzdaju. 
Svati se na put spremaju 
po onu lijepu djevojku.

U cik zore su stizali do mladine kuće. Tu su ih dočekivali sa kolačićima, suhim mesom i rakijom. Ako bi se desilo da svatovi malo zakasne, onda bi se palila slama na putu-tako su se pravile prepreke. Na vratima su ih dočekivale cure sa rižom u tanjuru (pijatu) i pjesmom:  

Stari svate, donaš brate, veselo gledaj! 
Daruj nama naš pirinač, darovo te Bog. 
Nemoj malo, Bog ti dao, darovo te Bog.

Tako se pjevalo svatu, kumu, komordžiji, jenjgi, djeveru, a oni su ih darivali parama i tek onda ulazili u kuću. Tu bi se sjedalo za siniju i uz jelo i piće sa mladinom rodbinom veselilo i pjevalo. Za to vrijeme u susjednoj sobi oblačila se mlada. Oblačile su je jenjga i njene rodice i drugarice. Nosila je crne dimije, košulju, koparan, ječermu i ćurak. Na glavu se stavljao kalkan ukrašen cvjetovima od papira i duvak. Kosu (pletenicu) su ukrašavali srebrenim ukrasima-čuvtazetima i bašlijama. Mlada je nosila i sav nakit (struku, crvene bobke, sjajne bobke, okove), na rukama prosute belenzuke, gužvare i pavtice. Oko struka je imla dugi pas i srebrene pavte. Na nogama je nosila vunene pletene čarape i cipele (kundure) često ukrašene sedefastim ukrasima.


Dok se mlada oblačila, trebalo je iznijeti komoru i natovariti je na konja. Prvo su se tovarila dva sanduka u kojima se nosila odjeća i darovi. Preko sanduka su se stavljale ponjave, slamarica, jorgani i na vrh tkani jastuci natrpani slamom. Tu je još bio legenj i ibrik, a za komordžiju se stavljala živa kokoš koja bi se svezanih nogu vješala na konja. Komordžija je s komorom išao mladoženjinoj kući, a svatovi u Sutjesku na vjenčanje.


Prije polaska mlada se sa svima pozdravljala. Muške je ljubila u ruku i oni bi je darivali novcem, a žene je ljubila u lice kroz duvak koji joj je sad bio prebačen preko lica. Tu je obično bilo i suza (valjda otud i ime plačipijer). Prijateljice bi je ispraćale pjesmom:  

Listaj goro, pjevaj pjevačice 
žali mene moja drugarice. 
Žali mene k'o što i ja tebe.


Otac je mladi pomagao da se popne na konja, a brat, ili netko od rodbine ako nema brata, je vodio mladinog konja i s njom išao sve do mladoženjine kuće. Prije odlaska jenjga je darivala žene na plačipijeru dijeleći igle i bašlije, a djeci je bacala bombone. Svatove su pratili pjevajući:  

Vita jelo digni k nebu grane 
neka prođu kićeni svatovi, 
nek provedu lijepu djevojku 
da djevojka ne razdre duvaka, 
a jenjgica svilena jagluka.


Trebalo je doći u Sutjesku do jedanaest sati kad je počinjalo vjenčanje. Sa svih strana su se slijevali svatovi na okićeninim konjima. Kako li je to izgledao kad se znalo desiti da bude i stotinjak parova na vjenčanju u našoj sutješkoj crkvi? Možete li zamisliti Sutjesku u kojoj je u jednom danu petstotinjak svatova na konjima, Sutjesku ispunjenu pjesmom i veseljem?! Ja-teško, a ne znam što bih dala da to još jednom vidim uživo!

Vjekoslava Tomić

Posted on by Vjekoslava Tomić

MIR S VAMA

Nedavno sam u staroj očevoj kući pronašla svoj molitvenik iz djetinjstva.  Listajući ga sjećala sam se kako smo kao djeca učili pratiti sv. misu na latinskom.  Znam kako nas je sve obradovalo kad se u crkvenu liturgiju uveo hrvatski jezik.  Sve smo bolje razumjeli i počeli smo u obredu sv. mise istinski sudjelovati.

Nekako sam se teško navikavala kad se uveo običaj da se pod misom pružanjem ruke zasvjedoči drugima mir i ljubav.  To mi je donekle remetilo pozornost praćenja sv. mise, a u tim godinama nisam ni poimala suštinu riječi ”Mir Gospodnji bio vazda s vama.”  Pomalo formalno i sa snebivanjem pružali smo ruku jedni drugima.

Onda su došle godine rata i pokazale nam svu vrijednost riječi ”mir”- vrijednost onog unutrašnjeg mira, a i mira uopće.  Raspršeni na sve strane, rasuti i izgubljeni tražili smo ga i pod sv. misom.  Pružajući ruku najčešće nepoznatim ljudima bila sam zahvalna na svakom iskrenom osmijehu upućenom meni, a silno tužna kad bih u nečijem pogledu pročitala ono: ”Ah, izbjeglica.”

Kad sam se poslije godina izbivanja ponovo našla u našoj sutješkoj crkvi i tu kod oltara blažene kraljice Katarine stala uz starice u našoj sutjeskoj nošnji, tek tada sam znala da sam opet kod kuće. Pružajući i želeći im mir gledala sam ih kako rado pružaju ruku jedna drugoj okrećući se oko sebe da koga ne preskoče, a i kako bi kad se sve poznaju i niti života su ih godinama čvrsto vezale.  S onom do sebe je curovala i istog su se dana vjenčale, s onom je bila u porodilištu, ova iza nje je kuma njenom djetetu, a ova ispred ima sina koji je s njenim zajedno u Americi-i tako bi dugo mogli nabrajati.  Većina ih sad živi sama i usamljena. Mnogima je jedini kontakt s drugom osobom ovaj u crkvi kad pruže jedna drugoj ruku.  A kad se tu još nađe nečije dijete i pruži im ruku, vidi se kako im se na trenutak ozari lice i bar na čas ispune odavno prazne ruke i prazna krila.  Po izlasku iz crkve često pitaju: ”Je li to tvoje unuče? Imam ih i ja al’ su ‘tamo’.  Eh, insan ih osta željan,” i tiho produže dalje.

Već poslije nekoliko nedjelja i meni su rado pružale ruku i pravile mi mjesto da sjednem u klupu do njih.  Raspitale su se one već i tko sam i iz kojeg sam sela, tko mi je mati i tko su mi babe.  A ja sam pružajući im ruku često željela glasno reći: ”Mir s vama sve moje Ane, Mare, Kate, Anđe, Luce… Mir s vama i hvala vam što svake nedjelje nađete snage u sebi da po svakakvom vremenu i u tim godinama dođete u našu sutješku crkvu.  Hvala vam za radost koju osjetim svaki put kad se zabijele vaše košulje i zacrne vaše okruge tu kod naše kraljice Katarine.”

Tko zna-možda i ja pružajući vam ruku i želeći mir tražim davno izgubljeni miris babine košulje i topli dodir materine ruke.

Vjekoslava Tomić

Posted on by Vjekoslava Tomić

AMANET

Nekad s jeseni, kad bi se većina težačkih poslova privela kraju, ambari napunili žitom, ispekla rakija i pripremilo mnogo toga za zimu, moglo se početi razmišljati o udaji i ženidbi i pripremanju pjerova.

Naravno da su se prvo o tome dogovarali momak i djevojka a onda su obavještavali i svoje roditelje. Ako bi se i oni s takvom odlukom složili, prvi korak je bio davanje amaneta. Amanet je momak nosio djevojci.  Ponekad su djevojčini roditelji bili protiv kćerinog izbora pa je s momkom išao otac ili netko od rodbine kako bi privoljeli buduće prijatelje da odobre kćeri da se uda.

Za amanet se prikuplala veća svota novca (otprilike je to bila vrijednost dobre krave ili vola) ili kako je tko imao.  Uz novac se stavljao prsten zvani “burma” (koji je često bio i pozajmljen) i komadić muketa. Sve bi se to poškropi svetom vodom i lijepo zamotaj u brižljivo odabran tkani peškir.  Kad bi djevojka primila amanet, to je bio znak da se obećala momku i da treba spremati svatove.  Novac koji je dobila koristio se za pripremanje rua (ruha) i darova koje je curama nosila novoj familiji. Pošto se sve izrađivalo ručno, trebalo je vremena da se ruo spremi.  Moralo se tkati, presti, šiti, vesti, plesti.  Tu su pomagale djevojčine rodice, susjede, prijateljice.  Najčešće se radilo noću pri slabom osvjetljenu karibituše ili petrolejke. Gledajuci danas filigransku izradu naših vezova, kera, šara na priglavcima i čarapama nije mi jasno kako su to uspijevale.

Darovi su se spremali u dogovoru sa budućom svekrvom.  Ti dogovori su održavani obično nedjeljom u Sutjesci poslije mise. Mladoženjini bi roditelji ponijeli rakiju i meze (pitu, suho meso, sir torotan) i nađi bi se sa budućim prijateljima za takozvanom “užinom.”  Obično bi se sjedilo u kući nekog Sutješčanina, kuma ili poznanika, i tu bi se dogovaralo i upoznavalo.  

Iznosilo se i po nekoliko užina prije vjenčanja.  Zadnja je bila nedjeljom pred vjenčanje kad bi buduća nevjesta ljubila mladoženjinu obitelj i rodbinu, a oni bi je darivali.  Svekrva bi išla s njom i primala darove.  Muški su davali pare, a žene komade odjeće: nogavice, rukave, okruge i slično.

Cure koje su se te godine spremale za udaju (uzele amanet) drugačije su se nedjeljom oblačile-kitile se.  Nosile su crne dimije, svečane ječerme i rubalj na glavi uz obavezan nakit. Sve te pripreme su trajale do Marine da bi prve srijede poslije Marine bilo zajedničko vjenčanje.  Ovako je to izgledalo ako je bilo sve “po redu.”

Međutim, znalo se desiti da se djevojka predomisli.  Možda bi se pojavio draži momak, ili roditelji nisu nikako dali za tog od kojeg je primila amanet, pa bi ga morala vratiti.  To je bila prilična bruka i o tome se pričalo (i bez telefona i interneta) od Čatića do Kračića. Čak i danas ponekad čujem stare žene kad pričaju o nekoj svojoj poznanici kako kažu: “Ma bona, znaš to je ona što je vratila amanet…”  Pamte to, a ono to se desilo negdje prije pedeset, šezdeset godina.

Ovdje se oduvijek tegobno živjelo od zemlje i rada u rudniku i ženidba sina je bila veliki trošak. Valjda je zbog toga i nastala ovakva izreka: Nevjesta u kuću, jaram uz kuću.  Bez obzira na sve te troškove običaji su se čuvali i rijetko se dešavalo da se mlada dovede “po noći.”

A mladost k’o mladost.  Najvažnija je bila ljubav.

Visina amaneta, broj užina, darovi, komora koju su spremali za mladom bila je važna njihovim roditeljima.  Da je amanet mogao biti i drugačiji govori i ova pjesma:

Zaruči me momak sa planine,
zaruka mu grana borovine.

Vjekoslava Tomić

Posted on by Vjekoslava Tomić

AŠIKOVANJE

Sjećajući se mladosti baba Jelka je često govorila ovako:

-Kakve ove današnje cure. Zagledaju se u jednog momka i ništa ne vide osim njega.  Eh, koliko sam ja momaka imala! S koliko sam ih ašikovala!

-Pričaj, baba Jelko.

-Ovako ti je to bilo. Kad djevojčica stasa, zacuri se, prvi znak da je zrela za ašikovanje je da stavi dukat na čelo kad se obuče nedjeljom i pođe k misi u Sutjesku. Poslije mise, na Pijesku kod kola, već bi se zagledali momci i cure. Tu bi se igralo, pjevalo i gledalo. U poslijepodnevnim satima bi se odvajali oni koji su išli na Teševo, u Ratanj, Kopljare i Poljane, a mi bi krenuli cestom prema Čatićima. Već kod Gluvića kuće bi me “poteg’o” prvi momak. Povuci bi me za rukav košulje i to je bio znak da hoće sa mnom ašikovati. Tako bi zajedno došli do sutješkog groblja. I tu bi često igralo kolo, a onda bi odlazili oni koji su išli u Trnovce, Pavloviće, Seoce, Bijelo Polje, Bištrane. Već tu bi se znao pridružiti drugi momak pitajući: “Može li smjena?”

Nekad je bilo teško reći koji može ostati. Onaj kome kažem da ide (“otresem ga”) znao bi se naljutiti, a ponekad je cura znala dobiti i šamar zbog toga. Tako ti je to bilo. S drugim momkom sam ašikovala do Ljevanke, a onda sa sljedećim do Pranjana (današnji dom na Aljinićima), pa onda opet do Jozana (Marijina Voda). Tu bi otišle Miljačićke, Zaješke, Slapničke, a mi bi produži dalje do Markove kuće na početku Čatića. Sad izračunaj kol’ko sam momaka promijenila svake nedjelje.

-Kako si znala koji je “onaj pravi?”

-E, pa kad uzmeš amanet, kad izabereš, onda se zna da se udaješ i nema više drugih momaka.

-Pa baba Jelko, kako ste to ašikovali?

-A šta ja znam. Pričali smo nešto. Nemoj me tako gledati. Drugo je to vrijeme bilo. Meni je moj ćaća reko kad sam se zacurila: “Čuvaj ćeri obraza i nemoj me osramotit.” Pravo da ti kažem nisam ni znala šta mu to znači, al’ sam upamtila. Ni jednog se tog s kim sam ašikovala ne stidim ni danas, a i ovaj moj da me je ostavio prid oltarom nisam se bojala.

Hajde da joj povjerujemo, a možda ipak ima i onog: Ostarile pa zaboravile.

-Eto tako se to ašikovalo od Sutjeske do kuće. Mladež se sastajala i po prelima, mobama, pjerovima. Nedeljom i blagdanom se poslije večere izlazilo na selo i tu bi se do duboko u noć pjevalo, igrlo i ašikovalo. Dolazili su momci i iz drugih sela-završila je.

Poslije ove priče babe Jelke jasno mi je što sad za svakog drugog, trećeg djeda na župi kad čuje da je umro kaže: “E, pokoj mu duši. Ja sam s njim ašikovala.”

Posted on by Vjekoslava Tomić

RATANJ, 2015.

Ratanj, 16. listopada 2015. Penjemo se raskvašenim putem prema groblju. Još jedna sahrana. Jučer su sahranjena tri poginula rudara u nesreći koja se dogodila u jami Begići, a danas sahranjujemo četvrtog – Miju Stojčića. Puno svijeta se polako penje prema groblju iznad sela. Dosta je i starih za koje ne bih vjerovala da mogu doći do groblja na brdu, ali idu polako – neki i sa štapom. Sigurno se ne bi uputili na takav put da je nešto drugo u pitanju, ali kad je ovolika žalost samo tako mogu pokazati da žele bar malo olakšati ovu tugu ako je podijele sa Stojčićima.

Sjetila sam se kad sam, nekako odmah nakon rata, pred našom sutješkom crkvom upoznala Mijinog oca Iliju. Tada je bila vijest, i to radosna, kad bismo čuli da se netko vratio u naša opustošena sela. Eto i u Ratanj se vraćaju! Tada smo još vjerovali da će nas biti više i da će naša sela opet oživjeti.

Poslije nekoliko godina opet lijepa vijest iz Ratnja: Ilija ženi sina Miju i sprema veliku svadbu. Godine su prolazile, rodilo se i dvoje unučadi, pa onda opet slavlje: Ilijin drugi sin slavi mladu misu. Opet će biti veselja u Ratnju.

A onda tuga. Dvoje staraca, Nikola i Marica, pretučeni u Ratnju. I ubrzo poslije i vijest da su preminuli od teških povreda. U vrijeme velikih poplava sahranjeni su na ovom istom groblju.

Živeći u ovom rudarskom kraju upamtila sam dosta nesreća koje su se desile u rudniku. Kao dijete sam znala naše tada starije žene koje su ostale udovice iz katastrofe 1934. godine. I ta riječ katastrofa dugo se u mojoj dječijoj glavi vezala samo za nesreću u rudniku. 1965. sam bila u Kaknju u trenutku kad su rudničke sirene počele zavijati i onda muk i šapat- katastrofa u jami Orasi.

Sjećam se ispraćaja poginulih i niza mrtvačkih sanduka koje su poslije stavljali na kamione i vozili u njihova sela da ih pokopaju. S tim događajem se nekako završilo i moje djetinjstvo, a onda kasnije opet pogibije i sirene kola hitne pomoći, jurnjava policije i vatrogasaca prema Aljinićima i rudniku. I uvijek strepnja – koliko ih je stradalo? Svaki put su završavali nečiji životi, mijenjale se sudbine obitelji, ostajala djeca siročad.

Ali danas je nekako posebno teško. Selo srušeno u ratu, kuće zarasle u šikaru, pustoš. I eto, jedina obitelj sa dvoje djece i trećim na putu ostaje bez hranitelja. Razmišljala sam koliko je ljubavi i snage trebalo pokojnom Miji da jedini od devetero Ilijine i Jelkine djece odluči doći i ostati u Ratnju, rađati i podizati djecu i biti sretan kad je dobio posao u jami. Kako će njegovi bez njega? Danas je Ratanj pun svijeta, a šta će biti sutra kad sve opusti? Nadam se da su njegovi sinovi toliko odrasli da će ga pamtiti i pričati o njemu i ovom nerođenom djetetu kad se rodi. Sjećat će se i pjesama koje ih je naučio pjevati uz svoju violinu i šargiju. Sjećat će se oca garavih i žuljevitih ruku, ali čista obraza. Zar to nije najvrednije u ovakvom današnjem svijetu?

Vjerujući da Bog ima plan za svakog od nas, nadam se da će On dati snage njihovoj majci i obitelji da ih izvedu na pravi put i odgoje u čestite i poštene ljude kakvi su oduvijek živjeli na ovim prostorima.

Ukopni obredi završavaju i fra Zoran poziva rudare, Mijine kolege, da ponesu lijes. Gledam ih u čistim i novim radničkim odijelima i sa bijelim šljemovima na glavi. Samo tada nisu garavi kad sahranjuju svoje drugove. Oni će sutra opet u jamu, duboko pod zemlju, zaraditi kruh svojoj djeci. A je li ovdje ikada bilo drugačije?

Ispod nekih grobova rastu samonikle perunike. Izvadila sam jednu iz zemlje, ponijela je kući i posadila. Nadam se da će na proljeće procvjetati i sjećati me na Ratanj, na ovaj tužni dan, na sve moje ”garave” koji su oduvijek uz sutješku crkvu, bijele košulje i crne okruge, ova naša brda, Trstionicu, bili dio mog života i ovog kraja koji je Bog odredio da nam bude zavičaj i gdje smo jedino kod kuće.

Vjekoslava Tomić