Posted on by Vjekoslava Tomić

PIJER

Po završetku obreda vjenčanja u crkvi svatovi su se još malo zadržavali u Sutjesci.  Tu bi nudili rakijom sve redom a ponesi bi nešto i mezeta. Zapjevalo bi se, zaigralo kolo uz šargiju, a nerijetko su se znali i utrkivati na konjima i onda bi se pričalo čiji je konj bio najbrži.

Moralo se požuriti kući da se tamo stigne prije mraka.  Sad se sa svatovima vraćao i mladoženja. Obično bi prije ulaska u selo malo zastali, a jedan od svatova bi dolazio i donosio lijepu vijest o njihovom dolasku.  To je bio aberdžija.  Domaćini bi ga darivali, dali bi mu muštuluk.  Ubrzo za njim su dolazili i ostali svatovi dočekivali su ih pjesmom:

Dobro došli, kićeni svatovi, 
I doveli lijepu djevojku. 
Jeste li se putem umorili 
Jeste l' svoje konje oznojili 
Kaž' te amo što je bilo tamo.

Cijelo selo je bilo napolju a posebno se gledala mlada.  Domaćin, otac mladoženjin, ih je dočekivao i pomagao mladi da siđe sa konja.  Ona bi ga ljubila u ruku i zajedno su kretali ka kući.  Tu ih je čekala svekrva sa svetom vodom.  Poškropila bi mladence i molilo se Vjerovanje.  Mlada bi i nju poljubila u obraz, a onda su išli do kućnog praga koji je bio pokriven nekom finom ponjavom ili tkanim peškirom.  Tada bi se mlada sagnula i poljubila prag.  Ulazili su u kuću i tu bi mlada na trenutak sjela a neko muško dijete od najbliže rodbine bi joj stavili u krilo.  Ona je imala već pripremljen dar kojim bi darovala dijete. Stavljanjem djeteta u krilo izražavala se želja da brak koji je danas sklopljen bude blagoslovljen s puno djece (“Ne daj Bože ljeta  bez djeteta”- kako se govorilo).

Naši stari nisu puno pričali, ali su na ovako zoran način znali pokazati što im je bilo najvrednije i najvažnije-vjera, vrijednost kućnog praga i ognjišta i mnogobrojna obitelj.

Ostali svatovi su još napolju nudili rakijom sve koji su ih dočekali.  Pila se isključivo rakija, samo je jenjga u svojoj ploski nosila zaslađenu rakiju kojom je nudila žene.

Poslije su i oni ulazili u kuću.   Na vratima su opet cure svakom pjevale kao na plačipjeru, a svatovi su plaćali u pirinač.

Sjedalo se za sofre koje su bile postavljne u svim sobam.  Već prije je stigla komora i spremljena je u mladinu sobu.  I tu se sjedilo.  Kuće su bile male, a trebalo je smjestiti sve goste.

Na svaku sofru su se iznosila ista jela. Obično je to bilo ovim redom: kolačići i suho meso, mesne kore, kiseli kupus kuhan sa suhim mesom i pite.  Jelo se iz jedne posude-ćase ili tepsije, a pilo se iz jedne čaše.

Obavezno se nosio kruh i kakva pita (presnac, burek ili maslanica). Donosile su se i tepsije kolača-đuzleme, lutmu ili slatku maslanicu. Tepsije bi se sveži u veliku bošču i žene bi to nosile pod rukom ili na glavi.  Uz piće i jelo veselilo se duboko u noć.  

Mlada je cijelo vrijeme stajala-dvorila-dok su ostali sjedili za sinijama.  Negdje u toku jela iznosila se jabuka. Jedna jabuka je bila mladina, a druga je bila namijenjena curama na pijeru.  U jabuku su se stavljale pare.  Metalni novčići su se zadijevali u jabuku, a papirne novčanice su se zabadale pribadačom (bašlijom s glavom).  Darivanje je počinjalo od starog svata i svakome se pjevalo po imenu:

Oj ti, svate, do naš brate, 
veselo gledaj 
Daruj nama te jabuke, 
darovo te Bog.

Kasnije se umjesto svate govorilo ime onoga (one) kome se pjeva i tako redom svima za sofrom.

Trebalo je nešto platiti i aščama, pa bi se iznosilo tzv. babino meso – pijat sa sirom i suhim mesom u koji se stavljao novac namijenjen aščama (kuharicama).  To se sve radilo uz mnogo šale, igranja i pjesme.

Poslije darivanja u jabuku mladenci su se ispraćali na spavanje – u đerdek.  U sobu su ih pratili jenjga i stari svat.  Jenjga je skidala mladi duvak.  Poškropi bi ih svetom vodom i molilo se Vjerovanje.  Djevojke su im pjevale:

Oj ti Ivo, ti zeleni struče, 
Ti ne ljubi našu Maru muče. 
Izmetni joj jastuk ispod glave  
Podmetni joj svoju desnu ruku 
Okreni je s desna na lijevo 
Nek se znade da sa dragim spava 
Da se ne bi rodu pojadila 
Da je nisi ni prstom dodio 
A kamo li lice obljubio.

Poslije pjesme darivao ih je mladoženja.  Po njihovom odlasku se i dalje pjevalo i veselilo.  Na pjerovima su se okupljali momci iz sela i s jabane koji nisu bili pozvani ali su tu dolazili radi djevojaka i ašikovanja.  Tako su uz pjesmu i kolo počinjale neke nove ljubavi koje će sljedeće godine, prve srijede poslije Marine, biti krunisane brakom.

Vjekoslava Tomić

Posted on by Vjekoslava Tomić

AMANET

Nekad s jeseni, kad bi se većina težačkih poslova privela kraju, ambari napunili žitom, ispekla rakija i pripremilo mnogo toga za zimu, moglo se početi razmišljati o udaji i ženidbi i pripremanju pjerova.

Naravno da su se prvo o tome dogovarali momak i djevojka a onda su obavještavali i svoje roditelje. Ako bi se i oni s takvom odlukom složili, prvi korak je bio davanje amaneta. Amanet je momak nosio djevojci.  Ponekad su djevojčini roditelji bili protiv kćerinog izbora pa je s momkom išao otac ili netko od rodbine kako bi privoljeli buduće prijatelje da odobre kćeri da se uda.

Za amanet se prikuplala veća svota novca (otprilike je to bila vrijednost dobre krave ili vola) ili kako je tko imao.  Uz novac se stavljao prsten zvani “burma” (koji je često bio i pozajmljen) i komadić muketa. Sve bi se to poškropi svetom vodom i lijepo zamotaj u brižljivo odabran tkani peškir.  Kad bi djevojka primila amanet, to je bio znak da se obećala momku i da treba spremati svatove.  Novac koji je dobila koristio se za pripremanje rua (ruha) i darova koje je curama nosila novoj familiji. Pošto se sve izrađivalo ručno, trebalo je vremena da se ruo spremi.  Moralo se tkati, presti, šiti, vesti, plesti.  Tu su pomagale djevojčine rodice, susjede, prijateljice.  Najčešće se radilo noću pri slabom osvjetljenu karibituše ili petrolejke. Gledajuci danas filigransku izradu naših vezova, kera, šara na priglavcima i čarapama nije mi jasno kako su to uspijevale.

Darovi su se spremali u dogovoru sa budućom svekrvom.  Ti dogovori su održavani obično nedjeljom u Sutjesci poslije mise. Mladoženjini bi roditelji ponijeli rakiju i meze (pitu, suho meso, sir torotan) i nađi bi se sa budućim prijateljima za takozvanom “užinom.”  Obično bi se sjedilo u kući nekog Sutješčanina, kuma ili poznanika, i tu bi se dogovaralo i upoznavalo.  

Iznosilo se i po nekoliko užina prije vjenčanja.  Zadnja je bila nedjeljom pred vjenčanje kad bi buduća nevjesta ljubila mladoženjinu obitelj i rodbinu, a oni bi je darivali.  Svekrva bi išla s njom i primala darove.  Muški su davali pare, a žene komade odjeće: nogavice, rukave, okruge i slično.

Cure koje su se te godine spremale za udaju (uzele amanet) drugačije su se nedjeljom oblačile-kitile se.  Nosile su crne dimije, svečane ječerme i rubalj na glavi uz obavezan nakit. Sve te pripreme su trajale do Marine da bi prve srijede poslije Marine bilo zajedničko vjenčanje.  Ovako je to izgledalo ako je bilo sve “po redu.”

Međutim, znalo se desiti da se djevojka predomisli.  Možda bi se pojavio draži momak, ili roditelji nisu nikako dali za tog od kojeg je primila amanet, pa bi ga morala vratiti.  To je bila prilična bruka i o tome se pričalo (i bez telefona i interneta) od Čatića do Kračića. Čak i danas ponekad čujem stare žene kad pričaju o nekoj svojoj poznanici kako kažu: “Ma bona, znaš to je ona što je vratila amanet…”  Pamte to, a ono to se desilo negdje prije pedeset, šezdeset godina.

Ovdje se oduvijek tegobno živjelo od zemlje i rada u rudniku i ženidba sina je bila veliki trošak. Valjda je zbog toga i nastala ovakva izreka: Nevjesta u kuću, jaram uz kuću.  Bez obzira na sve te troškove običaji su se čuvali i rijetko se dešavalo da se mlada dovede “po noći.”

A mladost k’o mladost.  Najvažnija je bila ljubav.

Visina amaneta, broj užina, darovi, komora koju su spremali za mladom bila je važna njihovim roditeljima.  Da je amanet mogao biti i drugačiji govori i ova pjesma:

Zaruči me momak sa planine,
zaruka mu grana borovine.

Vjekoslava Tomić

Posted on by Vjekoslava Tomić

AŠIKOVANJE

Sjećajući se mladosti baba Jelka je često govorila ovako:

-Kakve ove današnje cure. Zagledaju se u jednog momka i ništa ne vide osim njega.  Eh, koliko sam ja momaka imala! S koliko sam ih ašikovala!

-Pričaj, baba Jelko.

-Ovako ti je to bilo. Kad djevojčica stasa, zacuri se, prvi znak da je zrela za ašikovanje je da stavi dukat na čelo kad se obuče nedjeljom i pođe k misi u Sutjesku. Poslije mise, na Pijesku kod kola, već bi se zagledali momci i cure. Tu bi se igralo, pjevalo i gledalo. U poslijepodnevnim satima bi se odvajali oni koji su išli na Teševo, u Ratanj, Kopljare i Poljane, a mi bi krenuli cestom prema Čatićima. Već kod Gluvića kuće bi me “poteg’o” prvi momak. Povuci bi me za rukav košulje i to je bio znak da hoće sa mnom ašikovati. Tako bi zajedno došli do sutješkog groblja. I tu bi često igralo kolo, a onda bi odlazili oni koji su išli u Trnovce, Pavloviće, Seoce, Bijelo Polje, Bištrane. Već tu bi se znao pridružiti drugi momak pitajući: “Može li smjena?”

Nekad je bilo teško reći koji može ostati. Onaj kome kažem da ide (“otresem ga”) znao bi se naljutiti, a ponekad je cura znala dobiti i šamar zbog toga. Tako ti je to bilo. S drugim momkom sam ašikovala do Ljevanke, a onda sa sljedećim do Pranjana (današnji dom na Aljinićima), pa onda opet do Jozana (Marijina Voda). Tu bi otišle Miljačićke, Zaješke, Slapničke, a mi bi produži dalje do Markove kuće na početku Čatića. Sad izračunaj kol’ko sam momaka promijenila svake nedjelje.

-Kako si znala koji je “onaj pravi?”

-E, pa kad uzmeš amanet, kad izabereš, onda se zna da se udaješ i nema više drugih momaka.

-Pa baba Jelko, kako ste to ašikovali?

-A šta ja znam. Pričali smo nešto. Nemoj me tako gledati. Drugo je to vrijeme bilo. Meni je moj ćaća reko kad sam se zacurila: “Čuvaj ćeri obraza i nemoj me osramotit.” Pravo da ti kažem nisam ni znala šta mu to znači, al’ sam upamtila. Ni jednog se tog s kim sam ašikovala ne stidim ni danas, a i ovaj moj da me je ostavio prid oltarom nisam se bojala.

Hajde da joj povjerujemo, a možda ipak ima i onog: Ostarile pa zaboravile.

-Eto tako se to ašikovalo od Sutjeske do kuće. Mladež se sastajala i po prelima, mobama, pjerovima. Nedeljom i blagdanom se poslije večere izlazilo na selo i tu bi se do duboko u noć pjevalo, igrlo i ašikovalo. Dolazili su momci i iz drugih sela-završila je.

Poslije ove priče babe Jelke jasno mi je što sad za svakog drugog, trećeg djeda na župi kad čuje da je umro kaže: “E, pokoj mu duši. Ja sam s njim ašikovala.”