Nekad s jeseni, kad bi se većina težačkih poslova privela kraju, ambari napunili žitom, ispekla rakija i pripremilo mnogo toga za zimu, moglo se početi razmišljati o udaji i ženidbi i pripremanju pjerova.

Naravno da su se prvo o tome dogovarali momak i djevojka a onda su obavještavali i svoje roditelje. Ako bi se i oni s takvom odlukom složili, prvi korak je bio davanje amaneta. Amanet je momak nosio djevojci.  Ponekad su djevojčini roditelji bili protiv kćerinog izbora pa je s momkom išao otac ili netko od rodbine kako bi privoljeli buduće prijatelje da odobre kćeri da se uda.

Za amanet se prikuplala veća svota novca (otprilike je to bila vrijednost dobre krave ili vola) ili kako je tko imao.  Uz novac se stavljao prsten zvani “burma” (koji je često bio i pozajmljen) i komadić muketa. Sve bi se to poškropi svetom vodom i lijepo zamotaj u brižljivo odabran tkani peškir.  Kad bi djevojka primila amanet, to je bio znak da se obećala momku i da treba spremati svatove.  Novac koji je dobila koristio se za pripremanje rua (ruha) i darova koje je curama nosila novoj familiji. Pošto se sve izrađivalo ručno, trebalo je vremena da se ruo spremi.  Moralo se tkati, presti, šiti, vesti, plesti.  Tu su pomagale djevojčine rodice, susjede, prijateljice.  Najčešće se radilo noću pri slabom osvjetljenu karibituše ili petrolejke. Gledajuci danas filigransku izradu naših vezova, kera, šara na priglavcima i čarapama nije mi jasno kako su to uspijevale.

Darovi su se spremali u dogovoru sa budućom svekrvom.  Ti dogovori su održavani obično nedjeljom u Sutjesci poslije mise. Mladoženjini bi roditelji ponijeli rakiju i meze (pitu, suho meso, sir torotan) i nađi bi se sa budućim prijateljima za takozvanom “užinom.”  Obično bi se sjedilo u kući nekog Sutješčanina, kuma ili poznanika, i tu bi se dogovaralo i upoznavalo.  

Iznosilo se i po nekoliko užina prije vjenčanja.  Zadnja je bila nedjeljom pred vjenčanje kad bi buduća nevjesta ljubila mladoženjinu obitelj i rodbinu, a oni bi je darivali.  Svekrva bi išla s njom i primala darove.  Muški su davali pare, a žene komade odjeće: nogavice, rukave, okruge i slično.

Cure koje su se te godine spremale za udaju (uzele amanet) drugačije su se nedjeljom oblačile-kitile se.  Nosile su crne dimije, svečane ječerme i rubalj na glavi uz obavezan nakit. Sve te pripreme su trajale do Marine da bi prve srijede poslije Marine bilo zajedničko vjenčanje.  Ovako je to izgledalo ako je bilo sve “po redu.”

Međutim, znalo se desiti da se djevojka predomisli.  Možda bi se pojavio draži momak, ili roditelji nisu nikako dali za tog od kojeg je primila amanet, pa bi ga morala vratiti.  To je bila prilična bruka i o tome se pričalo (i bez telefona i interneta) od Čatića do Kračića. Čak i danas ponekad čujem stare žene kad pričaju o nekoj svojoj poznanici kako kažu: “Ma bona, znaš to je ona što je vratila amanet…”  Pamte to, a ono to se desilo negdje prije pedeset, šezdeset godina.

Ovdje se oduvijek tegobno živjelo od zemlje i rada u rudniku i ženidba sina je bila veliki trošak. Valjda je zbog toga i nastala ovakva izreka: Nevjesta u kuću, jaram uz kuću.  Bez obzira na sve te troškove običaji su se čuvali i rijetko se dešavalo da se mlada dovede “po noći.”

A mladost k’o mladost.  Najvažnija je bila ljubav.

Visina amaneta, broj užina, darovi, komora koju su spremali za mladom bila je važna njihovim roditeljima.  Da je amanet mogao biti i drugačiji govori i ova pjesma:

Zaruči me momak sa planine,
zaruka mu grana borovine.

Vjekoslava Tomić