Opet me je probudio telefon.  Napolju još mrak, tek pomalo sviće.  S druge strane žice, s druge strane oceana moj četverogodišnji Luka govori:

–Baba, puno sam te poželio.

-I ja sam tebe, dušo. Kako si?’

Već nekoliko godina i ja sam među tisućama u ovoj zemlji i ovom vremenu koji gledajući sat uvijek pomisle: ”Sad je kod njih šest ili sedam sati manje.  Šta li sad rade?’

Djeca su odlazila jer je bio rat i, nadali smo se, privremeno. Ali to privremeno nikako da prođe i evo odoše i unučad. Koliko sam se tužnih priča naslušala hodajući po našim selima bez djece i mladosti, koliko nagledala fotografija snimljenih širom svijeta. Mnogo puta sam čula sličan razgovor kao ovaj nedavno.

-Maro, kako si?

-Dobro sam. Ništa mi ne fali, samo sam sama k’o kamen. Po danu deveram i nekako. Ponešto uradim i pričam s njihovim slikama. Ali po noći teško. Pusta noć duga pa nikako da prođe.

-Pa gdje su tvoji?

–Ne pitaj.  Ima ih u Njemačkoj, Italiji, Americi.  Troje mi se tamo rodilo. Nisam ih još ni vidjela.

-I samoj mi je tako.  Šta se može.  Neka su živi i zdravi pa gdje god su.

Rađajući ih sanjali smo da će i nihova djeca rasti okružena ne samo roditeljima nego i babama, djedovima, tetkama, ujacima, stričevima. Vjerovali smo da ćemo ih odgajati ovdje među nama okružene ljubavlju, daleko od te otuđenosti razvijenih i bogatih.  Sad nam je blagdan kad nam dođu i na nekoliko dana.

Prošlog ljeta zagledah dječaka koji pored mene projuri na biciklu. I ako je narastao, prepoznala sam ga.

–Jesi li ti Danijel? – upitah.

-Jesam. Kako to pa me svi znaju? – reče dijete začuđeno.

-Znam, Dano, kad si se rodio, a o tebi mi je pričao i tvoj djed.

Stvarno, negdje u proljeće 1994. kad sam prvim autobusom iz blokirane i gladne Bosne otišla u Hrvatsku i vratila se, otišla sam posjetiti Daninog djeda. Ponijela sam nekoliko crvenih-plavih kutija Croatije, jer su ovdje cigarete bile još skupe i rijetke.  Psujući i domaće i bjelosvjetske političare zbog onoga što su nam učinili, raspitivao se kako bi i on mogao otići do Njemačke posjetiti svoga Danu. Slušala sam ga kao kakva dječaka koji mašta:

-Znaš, neću im ni javiti. Doći ću iznenada u park, a tamo se moj Dano igra. Kako li će se iznenaditi kad me ugleda.  Sad je već veliki.  Koliko li smo samo sati proveli u mojoj radionici.  On uzme čekić i nešto kuje i cijeli dan cvrkuće, cvrkuće.

Doživio je djed Marijan da ode i vidi svog Danu.  Sjetila sam ga se i žao mi je što nije više među nama da mu kažem kako i ja sad često spomenem i ove naše i bjelosvjetske.  Možda ću im nekad i oprostiti svoju tugu zbog toga što su mi djeca u tuđini, ali kako im oprostiti tugu svoga Luke, koji odlazeći u svijet plače i ljubi vrata svoje kuće shvaćajući na svoj način četverogodišnjaka da ostavlja nešto značajno i vrijedno.  Kako im oprostiti što to dijete već zna što je nostalgija.  Ne poznaje tu riječ, ali je osjeti, jer nakon razgovora sa svojim djedom kaže: ”Mama, nekako su ovdje i ovi crtani svi tužni.”

Šta sada? Možda samo moliti Boga da budu živi i zdravi gdje god su i zahvaliti mu i na ovim godinama u kojima sam uživala i radovala se gledajući nestašluke svoga Luke i rumene obraze i skakutanje svoje Nine.  Zahvalim mu i svaki put kad me pogledaju nasmijane oči, boje najljepšeg nezaboravka, moje Lucije i kad mi pruži ručice.  Mnogi nemaju ni toliko.

Sami su, sami… k’o kamenje.

Vjekoslava Tomić