Prvu rečenicu pripovijetke Prosanjane jeseni Z. Dizdarevića “Jeseni moga djetinjstva imale su zlatnu boju” uvijek sam mijenjala u “Sve moje jeseni imale su zlatnu boju.”  I stvarno, kako znam za sebe, volim jesen.  Volim njene tople boje, šušanj opalog lišća i neki posebni mir u prirodi koja je donijela plodove i sad se polako spremala za zimski san. Uvijek sam osjećala posebnu radost kad bi se u našem Radovnjaku zacrvenjeli prvi grmovi ruja, a vrhovi topola na obali Trstionice dobili nježnu žutu boju.  Znala sam da će sada biti sve kraći sunčani trenuci, ali zato vrijedniji od rasipnih ljetnih eksplozija svjetlosti i topline.

Prolazile su godine, prolazile su jeseni; djeca se rasula po svijetu, a kad se rodila naša sedma djevojčica u dalekoj Kanadi (tri kćeri i četiri unuke, sada već pet) odlučili smo, moj muž i ja, otputovati tamo da je vidimo.  Željeli smo vidjeti gdje nam djeca žive i kako su.  Sjetila sam se kako je naš Luka govorio svom djedu: “Dedo, sjedneš u mali avion, pa onda u veliki, zaspiš, i kad se probudiš, već si došao.”  Nije bilo baš tako, ali nije bilo ni strašno.  U prepunom avionu, visoko iznad oblaka, promatrala sam ljude oko sebe.  Većinom su to bili stariji, babe i djedovi, baš kao i mi, koji su putovali djeci, neki već i više puta.  Pitala sam se tko bi natjerao taj stari svijet na tako dalek put da nije bilo ovog rata i ljubavi prema djeci koja su otišla tako daleko.  Strepili su kako će proći carinu i hoće li uspjeti prenijeti sve što su ponijeli: malo rakije, vina, domaćeg sira, brižljivo sakrivenog suhog mesa…malo mirisa kuće i zavičaja.

Bio je rujan a ja sam se uz ostalo pitala i kakva li je tamo jesen.

Sav umor od dugog puta nestao je u trenu i zamijenila ga je neizmjerna radost pri susretu s djecom i unučadima.  Radost je bila i uzeti u naručje i ono tek rođeno.  Fotografije preko interneta su ništa u usporedbi kada držiš  dijete u rukama.  Radost je bila i voditi stariju djecu u školu i gledati ih kako su bili važni što su im došli baba i djed.

Sve je bilo novo, veliko i drugačije.  I ovdje je jesen bila prekrasna.  Svuda su bili prostrani parkovi, ogromne šume i puno, puno drveća koje je upravo počelo mijenjati boju.  Činilo mi se da se u toj velikoj i uređenoj zemlji i drveće sadili nekim redoslijedom pa sad izgleda kao vatromet najljepših boja-od najsvjetlije žute do tamno crvene.

A onda jednog jutra, kao grom kad pogodi hrast, moždani udar je srušio mog muža.  Sva radost zbog dolaska, sva očekivanja, sve se raspršilo.  Slijedila je bolnica u tuđoj zemlji i borba za život. 

Provodeći dane i noći u bolničkoj sobi, ne poznavajući jezik, mogla sam samo moliti i čekati.  Tu su bila još tri teška bolesnika.  Stari gospodin do nas je doslovce umirao.  Disao je teško i po cijelu noć se čulo njegovo krkljanje. Svako jutro je dolazila stara gospođa i nešto mu dugo, dugo pričala tihim i umilnim glasom.  Nismo se razumjele, ali sklopljenim rukama i pogledom uprtim u nebo, pokazivala mi je da moli i za nas.

U krevetu preko puta ležao je stari Indus, koji također nije govorio engleski. Prvi dan sam se silno iznenadila kad je počeo izvoditi neku jednoličnu melodiju.  Nisam znala moli li se, pjeva, ili zapomaže…To se ponavljalo svaki dan.  Na glavi je nosio njihov tradicionalni turban koji je skidao samo ujutro kad bi mu dolazio sin i stavljao novi.  U međuvremenu, otac bi češljao dugu, rijetku, sijedu kosu češljem koji je visio na kožnatoj uzici oko vrata.  Vjerojatno je to bio njihov uobičajeni jutarnji ritual i toga se nije odricao ni u bolnici.

Treći bolesnik bio je po mnogočemu najzanimljiviji.  Zvala sam ga ‘profesor.’ Ne samo da je disao preko aparata, nego je i ostale životne funkcije obavljao uz pomoć nekakvih uređaja.  U intervalima kad nije bio priključen na njih, uporno je čitao, čitao.  Razmišljala sam o životu na taj način, a onda videći ga kako strastveno čita knjigu za knjigom morala sam priznati da život ima smisla do samoga kraja.  Jednog dana ga je posjetila mlađa žena i donijela neke zabilješke.  Nisam razumjela o čemu govore, ali se činilo kao prava naučna rasprava.  Poslije toga razgovora, ‘profesor’ je opet bio priključen na aparate.

Mnogo toga smo željeli vidjeti u Kanadi-i Nijagaru i Toronto, sresti mnoge prijatelje i poznanike. Međutim, sve što smo tih dana vidjeli, bila je bolnica i drveće u parku oko bolnice.  Po boji lišća znala sam da vrijeme prolazi i da je jesen već poodmakla.

Malo sam vidjela, ali naučila mnogo o životu, ljudima, bolesti.  Vidjela sam da se u teškim trenucima mogu osloniti u prvom redu na svoju djecu, rodbinu i prijatelje, i da nikakva udaljenost, granice, vize ne mogu spriječiti one koji žele pomoći kad je najteže, posebno u tuđini.

Trebalo je još prebroditi dug i težak put nazad kući. I to je nekako prošlo, a kad sam iz aviona ugledala krov naše sutješke crkve i dimnjak termoelektrane, sve je nekako postalo lakše.  Sarajevo nas je dočekalo tmurno, maglovito, depresivno, kakvo samo može biti u studenome.  Nije bilo ni traga od zlatne jeseni koja nas je ispratila, ali sam znala da smo došli kući.  Znala sam i da nas čeka duga borba za svaki novi pokret, za svaku novu riječ, ali kod kuće će to bili lakše.

Usprkos sveopćem sivilu, u glavi su mi odzvanjali nekad davno naučeni stihovi Desanke Maksimović:

 Ja ipak volim jesen
 i žive kišne niti, 
 jer u njih utkam nadu
 da ću još jednom piti
 s proleća miris gloga
 i čuti dva, tri sloga
 šumskog pesnika nekog;
 
 i skoro mrzim dane
 kada nastanu lepi, 
 jer ih zagorčam plašnjom duše
 što bolno strepi;
 da se ne bliže magle,
 kiše otkud ne nagle, 
 il' ide sumoran dan.