Bijela kuga odavno hara razvijenim svijetom, a već se i kod nas priča i piše kako nas je sve manje i koliko će nas biti za pedesetak godina.  Jednostavno rečeno-ne rađaju se djeca.  Čak se ide dotle da se računa koliko će se potrošiti za godinu dana ako se ima dijete, a koliko ako se ima pas.  “Budi Bog s nama!” rekle bi naše stare žene.

Dok sam bila mlađa, a naši stari mi znali reći: “Ej, kako smo mi nekad…!” zaricala sam se da to nikad neću govoriti svojoj djeci.  A eto, ostarjelo se pa, evo, da ispričam kako se nekad rađalo i kako su se podizala djeca.

Poslije vjenčanja i pjerovanja u veljači, uobičajeno je bilo da već u prvoj godini braka mlada rodi prvo dijete.  Naravno da nije bilo liječnika i njihovih kontrola, nego se o trudnoći i porodu razgovaralo sa starijim prijateljicama, sestrama, tetkama…O tim temama se šaptalo. Za prvo dijete najčešće  je mladina mati spremala odjeću i donosila je kćeri kad rodi.  Obično bi se sašij dvije-tri košuljice od tanjeg bijelog pamučnog platna, četiri pelene od prugastog parheta, dvije kapice od kadife, okitane vunicom živih boja i ukrašene bopcima (obobane), dva popršnjačića, povoj, jorgančić u koji se dijete zamotavalo kad se nekud nosilo i veći jorgančić koji se stavljao preko bešike. Popršnjačići su se također šili od kadife i ukrašavali gajtanima i bopcima.  Sve se šilo ručno.  Povoj se pleo od bijele vune.  To je bilo sve što se pripremalo za dijete (što li sad misle ove pampers-generacije?).

Bešiku je imala svaka kuća i rijetko je bila prazna;  kako se živjelo u zajednicama, često je u kući bilo i više male djece, pa tako i više bešika.  U nju se stavljala slama i mali jastuk natrpan slamom, vunom ili porotinom i na tome je dijete spavalo.  Mokraća je slobodno prolazila kroz slamu pa na nezastrt pod.  Žene su najčešće rađale kod kuće uz pomoć neke starije žene koja je znala svezati pupak i obabiti porodilju, kako se to govorilo.  Tu ženu cijelo selo je zvalo babom.  Rijetko se dovodila prava babica-obično ako nešto krene po zlu, a i to se dešavalo, pa su mnoge žene umirale u porodu.

Ako bi sve prošlo sretno, već poslije dan-dva dijete je kum i netko od ukućana nosio u Sutjesku na krštenje, jer: Ne daj Bože da umre, a nije se krstilo!

Ime djeteta je često birao svekar ili svekrva, a ne otac i majka.  Za porodilju se sterala postelja i tu je ona ležala dok ne ozdravi.  Žene su skoro isključivo djecu dojile i tako ih hranile. Rijetko neka nije imala mlijeka.  Znala je doći i žena iz sela i podojiti novorođenče ako mlada majka nije imala dovoljno.  Dijete su kupali u lavoru, a onda bi u toj toploj vodi prali i dječje haljinice i sušili ih iznad peći da se ima presvući sutradan.  Tako okupano i podojeno dijete stavljalo se u bešiku i uspavljivalo. Evo nekoliko pjesama koje su se pjevale ljuljajući dijete:

Ninaj, sine, u džidžanoj beši! 
Tvoja beša na moru kovana, 
Kovala je tri dobra kovača: 
Jedan kuje, drugi pozlaćuje, 
Treći meće džidže na bešiku.

*

Buba, nina, rodila te strina, 
Rodila te i odranila te, 
Poslala te caru u soldate.

  *

Spavaj Kato, ne probudila se  
Prije zore i bijela dana  
Dok se tvoja ne naspava mama!

Kad bi dijete malo odraslo, od pelena bi se sašile gaće i to mu se oblačilo.  Uz dojenje, starijem djetetu se davala hrana koju su jeli svi ukućani.  Majka bi držala dijete u krilu sjedeći i jedući s ostalima za sinijom te ga usput hranila.

Negdje do sredine prošlog stoljeća bila je velika smrtnost među djecom.  Često su žene znale roditi i desetero djece, a uspjele bi othraniti mnogo manje.  Sjećam se sprovoda jednog djeteta u našem selu. Bilo je staro tek nekoliko mjeseci i onako malo izgledalo je kao neka usnula lutka.  Otac ga je nosio položenog u naćvice i pokrivenog lijepom otkanom krpom. Nas su učili da, kad umru mala djeca, od njih odmah postaju anđeli, i znam da smo bez ikakvog straha i tuge išli za tim malim lijesom.

Hvala Bogu da su se mnoge stvari promijenile.  Žene lakše i sigurnije rađaju, a djeca rijetko, rijetko umiru.  Standard je porastao pa je mnogo lakše podizati djecu sada nego u tim vremenima sveopće oskudice.  Ali ipak ne treba zaboraviti kako je nekada bilo.  Možda se ponekad trebamo upitati koliko li bi nas danas hodalo ovom Zemljom da su naši roditelji računali koliko ćemo ih koštati.

Vjekoslava Tomić