Ovogodišnja obljetnica vukovarske tragedije ponovno me vratila na tu tešku i tužnu 1991. godinu. Rat u Hrvatskoj je bjesnio, a mi u Bosni smo osjećali njegove odjeke svakodnevno gledajući vijesti, stežuci srce i strepeći za naše momke rasute diljem hrvatskih bojišnica. Skoro iz svake kuće u našem selu bio je netko na ratištu.

Ja sam obično preko svojih učenika doznavala gdje su im braća, stričevi, ujaci.  Djeca su mi govorila kad se tko i odakle javio.  Tako sam saznala i kad su u selo došle prve izbjeglice iz Vukovara.  Moj Mario, učenik iz prve klupe, jedno jutro mi je ispričao da su mu došli rođaci iz Vukovara i donijeli malog sinčića.  Dječačić je bio star svega nekoliko tjedana i zvao se Dino.  Kasnije sam od susjeda čula pojedinosti o tim ljudima.

Negdje šezdesetih godina u našem kraju su neka zagrebačka poduzeća ispitivala nalazišta uglja. Pošto je među radnicima koji su došli bilo dosta momaka, kako se obično dešava s mladima, pronašli su svoje ljubavi među našim curama.  Tako su se neke djevojke udale u Zagorje, Zagreb, Vukovar. Tada su nam se ti krajevi činili daleki, daleki i rijetko smo ih viđali ponovno u našem selu, ponekad samo o blagdanima.  Ali eto godine su tekle-nekad bolje, nekad gore, a onda je došla ova 1991.

Anku i njezinu obitelj rat je zatekao u Vukovaru.  Strašni vjetrovi rata raznijeli su ih na sve strane. Anka je s bolesnim mužem otišla u Zagreb, dva sina su ostala braniti svoj grad, a u trećega, Marka, upravo se rodio sinčić.

Dijete je rođeno u skloništu, u podrumu, u nemogućim uvjetima.  Tko zna kojim putem su uspjeli izaći iz okupiranog grada, i tražeći malo mira i krov, obreli se u našem selu, kod tetke Mare, Ankine sestre.

Kod nas je bio još nekakav mir.  Mnogi su vjerovali ili su željeli vjerovati da će tako i ostati. Ipak mi se čini da smo u dubini duše slutili sve naše buduće Vukovare i strahote rata koji se sve više primicao.  Mario mi je često pričao o svojim novim ukućanima i njihovu sinčiću.

Jedno jutro tišinu u mojoj učionici naruši zvuk zvona s naše kapelice.  Zvonilo je na jednu stranu i oglašavalo da je netko umro.  Pogledah ozbiljna lica svojih učenika i upitah:

-Djeco, tko je to umro?

Mario me pogleda svojim krupnim, tamnim očima i ozbiljno odgovori:

-Ljilja.

-Koja Ljilja?-upitah.

-Dinina mama-kratko odgovori Mario.

I stvarno, noć prije umrla je u zeničkoj bolnici mlada žena iz Vukovara.  Srce nije izdržalo. Bilo je previše tuge u vremenu kad je trebalo biti mnogo radosti, koja uvijek prati rođenje djeteta.  Rođenje prvorođenca u nemogućim uvjetima, gubitak i rasulo obitelji, svoje i muževe, rasulo na dvije strane Dunava kao na dva daleka kontinenta, uzbjeglištvo i sve ostale strahote učinile su svoje.

Ostao je maleni Dino sa svojim ocem u malom bosanskom selu.  Ostao je bez svog grada, rodbine a sad i bez majke.  Svi smo bili potreseni sudbinom tih mladih ljudi, sudbinom tog dječačića.  Bio je uistinu pravi Vukovarac.  Bio je to po svom gradu u kojem se rodio, a bio je i po svojoj teškoj nesreći koju je doživio na početku svog života.

Mladu ženu su pokopali, a Marko je sa svojim sinom otišao mami u Zagreb, kasnije negdje u Njemačku.  Otada je prošlo već sedam godina.  I moj Mario iz  prve klupe otišao je 1993. godine sa svojima bježeći pred ratom koji se i ovdje razbuktao.  Nisam više nikoga od njegovih vidjela.  Baka Mara je negdje kod djece u Hrvatskoj.

Sjećajući se te godine čini mi se da i sada u prvoj klupi gledam Marija kako sjedi na stolici, a noge mu vise u zraku i ne mogu dohvatiti pod.  Gleda me svojim lijepim tamnim očima i onako malen ozbiljno govori:

-Mene baba ne voli, samo me dedo voli.

-Nije tako Mario.  Baba se možda ljuti na tebe kad je ne slušaš.

-Ne, nije to.  Mene baba ne voli.

Inače je živio s ocem, bez majke, i baba se za njih brinula.  Mario je sada već momčić. Nadam se da je shvatio da ga je baba voljela i kad je ponekad na njega zagalamila.  Nadam se da nas tamo u svijetu nije zaboravio i da ćemo se uskoro vidjeti.

Željela bih ga pitati i za Dinu.  On je sada već školarac.  Možda će mu nekada pričati o selu njegove bake u kojem je on kratko živio i u kojem mu je umrla majka.  Ja mu ovim zapisom želim reći kako je naše malo selo, u srcu Bosne, tugovalo tada za njim i njegovim gradom.  U godinama koje su došle poslije toga svašta smo proživjeli.  Bilo je mnogo, mnogo tuge, a premalo radosti.  Ipak ova me obljetnica podsjetila na prve tragedije ovoga rata i malog Vukovarca s kojim smo pokušali podijeliti tugu i tako je bar malo učiniti lakšom.

Vjekoslava Tomic