Promatrajući naše današnje kuće, nakrcane svakovrsnim namještajem, potrebnim i nepotrebnim, sjetim se vremena koje i nije bilo baš davno, kad je u kući skoro jedini dio namještaja bio sanduk. Spavalo se na posteljama, jelo za sinijom, sjedilo na šćemlijama – klupicama – a odjeća se čuvala u sanducima. Napravljeni od drveta, naravno ručno obrađenog, često su bili ukrašeni različitim rezbarijama ili oslikani bojama.  U unutrašnjosti se nalazio prijegradak: to je ustvari bio pretinac u kojem se čuvala srma (nakit).

Dolazeći udajom u novu kuću, mlada je donosila komoru, koju su uz posteljinu činili dva sanduka u kojima je bila odjeća i darovo za novu obitelj.  Uvijek sam se čudila koliko je toga moglo stati u tako malen prostor, 100x5ox50 cm, što je otprilike veličina sanduka.  Odjeća se motala na strogo određen način i tako se slagala u sanduk.  U jednom sanduku su se držale košulje, gaće, tkano platno-melez, nogavice, rukavi, krpe, peškiri-uglavnom stvari od pamuka, a u drugom vunena i suknena odjeća: pregače i ćurdije te muška odjeća: čakšire, gunjevi, pletene vunene čarape i priglavci. Tu su još bili popršnjaci i ječerme, rubaljevi, okruge…Sve što je vrijedilo čuvalo se u sanduku. Stare žene su znale svjetovati mlađe: “Čim se žensko dijete rodi, ubaci u sanduk makar konac, trebat će ti.”

Čini mi se da se i sad sjećam mirisa koji se širio sobom kad se otvori sanduk.  Nije to bio miris deterdženta i raznih omekšivača, nego miris čistoće, miris košulja opranih lukšijom, miris bosioka koji se stavljao među haljine, miris dunja, i sve to pomiješano u nešto posebno i prepoznatiljivo.

U sanduku su se čuvali i rijetki slatkiši, najčešće koja bombona – šećerka – ili najobičnija kocka šećera kojoj sam se uvijek radovala kad bi mi je baba pružila uz riječi: “Maj ti jedan lokum,” kako je ona zvala šećer u kocki.  Po sanduku nismo smjeli sami roviti, a obično se mogao i zaključati tako da je sve što sam vidjela bilo kad ga je baba otvarala.  Znala sam da su tu i njezine ukopne haljine brižljivo zavezane u šareno farcule.  Mislila sam da samo babe i djedovi imaju ukopne haljine, a onda sam nedavno čula da su nekada i mlade već pred prvi svoj porod pripremale ukopne hajine za sebe.  U to vrijeme su žene često umirale u porodu.

Meni je sanduk bio i omiljeno mjesto za igru.  U babinoj sobi se nalazio pod prozorom na kojem su stajali prošupljeni i otučeni lonci koji su služili kao saksije za ledenjak, ružmarin, menđušicu.  Kako su prozori bili mali, cvijeće ih je skoro cijele prekrivalo.  Satima sam se mogla igrati tako na sanduku zastrtom babinom prostjeračom kao u nekoj zamišljenoj kući.

Dva sastavljena sanduka zastrta ponjavom služila su i kao odar za pokojnika.  Sjećam se kako me je baba vodila sa sobom čim čuje da je netko u selu umro.  Trebalo je otići izmoliti molitvu za pokoj duše i onda umrlog poškropiti svetom vodom koja je obavezno bila tu u nekoj čaši sa grančicom šimšira u njoj.  Meni je bilo zanimljivo gledati križeve napravljene od muketa koji su se stavljali na čelo, prsa i ruke umrlog.  Nije mi bilo jasno zašto se pokojniku vezivao crveni konac oko struka, ruku i nogu.  To je bilo tako, a onda djeca nisu mnogo zapitkivala kao danas, a sad već nemam koga ni pitati.

Danas sanduk skoro nemate gdje vidjeti.  I ono malo što ih je ostalo, često su negdje u šupama uz ostale starudije.  Ja sam sretna što u svojoj kući čuvam sanduk koji je pripadao mojoj prababi. Preživio je dva svjetska rata i ovaj naš posljednji pa nije malo čudo što je još tu.  Meni je draži od bilo kojeg komada namještaja koji imam jer on nije samo nekoliko sastavljenih dasaka.  U njemu žive uspomene na moju prababu, babu, mater, na miris i uspomene djetinjstva koje se pamte i nikad ne zaboravljaju.

Vjekoslava Tomić