Tradicionalno pepeljanje na Čistu srijedu-Pepelnicu trebalo bi nas podsjetiti na to “da smo prah i da ćemo se u prah pretvoriti.”  Oprosti mi Bože, mene taj pepeo u kosi uvijek podsjeti na djetinjstvo i vrijeme kad je takav lug (pepeo) bio vrlo važna potrepština u svakom našem domaćinstvu.  Bilo ga je dovoljno jer se u svakoj kući ložilo, i ljeti i zimi, a lug se skupljao i ostavljao.  Današnje generacije bi me začuđeno pogledale da im kažem kako se lug koristio za spravljanje lukšije koja je služila kao današnji deterdžent za rublje, suđe, šampon.  A bilo je tako.

Počet ću od pranja aljina.  Znajući da našu nošnju čine bijela košulja i gaće, i sad mi nije jasno kako se uspijevalo prati tako da su se aljine bijelile “ko snijeg,” a pralo se bez deterdženta te često i bez sapuna (kabe).  Rublje se prvo moralo pokiseliti, a to se radilo tako što se roba stavljala u čistu hladnu vodu.  Kiselilo se u seoskim koritima gdje se točila voda, a kod nas u Čatićima nerijetko su se aljine kiselile u rijeci.  Potopile bi se negdje u kraju, u plićaku, a na njih se stavljao pokoji kamen da ih voda ne odnese.  Ne moram ni reći da je tada Trstionica bila čista i nezagađena.  Poslije nekoliko sati rublje se vadilo iz vode i lijepo slagalo u čabar, drvenu kačicu, podignutu na tri noge, a na dnu joj je bio otvor koji se zatvarao drvenim čepom.  Kad bi se čabar napunio, odozgor se stavljala jutena vreća koja je služila kao filter za lukšiju kojom će se rublje prelijevati.  Već ranije bi se naložila vatra, zimi na ognjištu a ljeti napolju, i u velikim posudama se kuhala lukšija.  U ključalu vodu dodavao se lug (najbolje bukov).

Tako vrela lukšija ulijevala se u čabar, a ispod otvora se postavljala drvena kravljača u koju se lukšija cijedila.  Ponovno se grijala, dodavalo se luga, opet se nalijevala preko aljina sve dotle dok ne bi iz čabra izlazila vrela kakva se i sipala.  Tada bi se otvor na čabru zatvorio i tako se ostavljalo do jutra. Cijeli taj proces se zvao “parenje aljina.”  Ranom zorom se ustajalo da se završi pranje.  Izvadio bi se čep da izađe lukšija koja se ni do jutra ne bi ohladila.  To se nije bacalo, nego se u toj vodi pralo obojeno šareno rublje.  Aljine su se vadile iz čabra i nosile na vodu, na dalje pranje.

Sela uz rijeku su prala na rijeci, a bez rijeke na seoskim česmama ili potocima.  Ispod česama su bila velika drvena korita, gdje se točila voda, napajala stoka i pralo rublje.  Korita su se pravila tako što bi se dubeći deblo ostavljao ravan neizdubljen dio, dumen, na kojem su se drvenom pratljačom lupale i ispirale aljine.  Na rijeci se to radilo na kamenim pločama. Kako se živjelo u zajednicama, obično je više žena pralo.  Jedne su lupale, a druge ispirale i cijedile rublje.  Bilo je važno tako isprane aljine lijepo smotati i ocijediti da se ne izgužvaju.  Neka naša vršna sela nisu imala dovoljno vode pa su se poparene aljine tovarile na konja i gonile na rijeku, gdje se pranje dovršavalo.

Lukšija ili zona koristila se i za pranje posuđa.  Bio je običaj da se na Čistu srijedu sve suđe (a nije ga bilo mnogo) otkuha u lukšiji, kako bi se sprala sva masnoća, i tako što bolje pripremi za korizmu i spravljanje posne hrane.

Za pranje kose lukšija se pravila s manje luga, da bude blaža.  U krpu se stavljao lug, čvrsto zavezivao i onda stavljao u ključalu vodu.  Dobivala se bistra zona u kojoj se kosa prala, a ispirala se čistom vodom.  To je bio jedini tada poznati šampon.

U lukšiji se nisu prale samo misne aljine.  One su se prale sapunom, kabom, u hladnoj vodi da ostanu što dulje nove, a nisu bile ni uprljane kao odjeća u kojoj se radilo.

Sjećam se i kako bi, nekako odmah s proljeća, cure bijelile bez na našoj rijeci, kod Studenca. Zimi se tkalo jer nije bilo poljskih poslova, a onda se to platno (bez, nogavice) bijelilo te se od njega šilo prije ljeta, prije nego se počne raditi na njivama.

Bez se potapao u hladnu vodu i lupao pratljačom.  Onda bi ga sterali po toplom piješću ili tek narasloj travi da se osuši na suncu.  Tako osušen kupio se tako što su ga lijepo slagale na glavi pa tako složenog ponovo kvasile i sušile dok se ne izbijeli.  E, da su mi dali da tada pokupim bez i složim ga na glavi!  Bila sam dijete, a to djeca nisu radila;  kad sam odrasla, više nitko nije bijelio bez na našoj rijeci.

Lijepo se svega ovoga sjetiti.  Čak je i jedna Biljana ušla u pjesmu bijeleći platno na ohridskim izvorima.  Lijepo se sjetiti, ali ja bih na kraju ipak rekla veliko hvala izumitelju perilice rublja, naše popularne “mašine za veš.”  Čak ne znam ni kako se zove, a oslobodio je žene jednog od najtežih kućanskih poslova.  Još nas ima živih koje pamte hladnoću naše Trstionice okovane ledom.  A moralo se prati ljeti, ali i zimi.

Vjekoslava Tomić