Tmurna i prohladna subota ovogodišnjeg hladnog ožujka. Zima nikako da ode i ustupi mjesto toplijem proljeću. Polupraznim autobusom putujem prema Sarajevu. Put je čist, ali okolo su velike hrpe snijega. Sjećam se svojih školskih dana i svakodnevnog putovanja ovim krajevima. Tada sam poznavala svaku kuću koja je bila pored pruge.  Činilo mi se da već i ukućane poznajem.  Otada je prošlo podosta godina, a protutnjao je i jedan rat.  Mnogo toga se izmijenilo. Ima dosta novih kuća koje se ne bi postidjele ni onih u najnovijim katalozima, ali je još puno srušenog i ostećenog.  To se posebno vidi sad kad nije sakriveno ljetnim zelenilom.  Pitam se koliko će godina proći da se ovi vanjski tragovi rata izgube. Sigurno manje nego što će trebati da se bar donekle zaliječe rane u dušama.

Pozornost mi privlače kuće na kojima piše PRODAJE SE. Velikim, često nezgrapno napisanim slovima uz obavezan telefonski broj u drugoj županiji ili susjednom entitetu. Kuće su obično dosta oštećene, bez prozora i mirno gledaju svojim mrtvim očima. Na jednoj je bivši vlasnik napisao na dasku samo broj telefona i zakovao je na zid. Valjda nije imao srca šarati po prilično očuvanoj fasadi. Nekada smo slične natpise gledali samo u američkim filmovima kad bi na ploči na lijepo odnjegovanom travnjaku pisalo FOR SALE. Kod nas se to nije moglo vidjeti, a onda je došao rat i sve preokrenuo. Najprije su se na fasadama znali naći natpisi ZAUZETO – pa onda ime postrojbe ili ”junaka” koji je to osvojio i zauzeo.  Odavno se i ovdje zna da se tuđe ne može zauzeti pa su ti natpisi zamijenjeni sa PRODAJEM ili MIJENJAM.

Ljudi su svašta pretrpjeli pa im se nema što reći. Mnogi misle  da tako mogu pobjeći od svoje muke, a onda se uvjere da mogu promijeniti kuću, i državu, nekad i kontinent, ali svoju muku svugdje nose sa sobom.  Nekima trebaju pare da završe započete kuće tamo negdje, iskopaju čatrnje u ljutom hercegovačkom kamenu ili kupe grobnice na groblju za izbjeglice.  Sve to stoji, ali ipak ostaje neka gorčina i pitanja koja se nameću.  Jesmo li stvarno došli do toga da je sve na prodaju: i kuća u kojoj si se rodio, u kojoj su ti djeca prohodala, i djedova njiva, i orah što ga je otac posadio, i jorgovan pred kućom, i trešnja s koje si brao prve rumene plodove i nosio ih sadašnjoj ženi.  Sve, sve je na prodaju! Čak i zemlja dva koraka od očeva groba.  A on poginuo u onom ratu prije i mati ti sve to čuvala ovih pedeset godina.  Sve se može prodati, sve ima cijenu, čak i livada nekog tamo pradjeda što mu je ”prezime u maticu krštenih upisano bosančicom” kako kaže nasa Julijana Matanović.

Približavam se Sarajevu. Još na ponekoj kući mrtvih očiju vidim natpis: PRODAJE SE 063-….