Žetelice-još jedna moba koje se s radošću sjećam. Možda je bila posebna jer je vezana za ubiranje plodova i to ne bilo kakvih već ubiranje žita “kruha našeg svagdanjeg.”

Kad bih u neko toplo srpanjsko jutro ugledala u našem dvorištu snopove usječenih rakita (vrbove šibe), koje je moj djed ranom zorom usjekao negdje pored Bosne, znala sam da se spremaju žetelice. Za ovaj posao je bilo potrebno više ljudi pa su nerijetko djevojke odlazile na žetvu i u druga sela.

Žito se želo srpom i to su radile djevojke i mlađe žene, a onda su se rukoveti žita odlagali na zemlju. Drugi su kupili rukoveti i pažljivo ih nalagali na rakite. Najsnažniji su vezali žito u snopove.  Taj posao su radili uvijek muškarci, rijetko neka snažnija djevojka.  Nije svatko znao dobro svezati snop. Taj posao se i skuplje plaćao-kao dvije žetelice.  Kad bi se požela jedna njiva, snoplje se skupljalo i slagalo u tzv. “granice,” a ako je bila njiva veća slagalo se oko stožine i mjerilo koliko “kolaca” žita ima ta njiva.

Tu je žito čekalo vršidbu. U žetvi se uvijek pjevalo.  Postojale su i posebne žetalačke pjesme.  Evo jedne:

Žetvu žela moba Ivanova, 
žetvu žela vazdan pripjevala. 
Sam' ne pjeva ljuba Ivanova. 
Kad je bilo oko pola dana 
zapjevala ljuba Ivanova: 
"Mili Bože, danas duga dana, 
duga dana u zla gospodara. 
Vazdan želi a ništa ne jeli. 
Ne da stati, ne da pogledati,
ne da sjesti, ne da kru'a jesti."

Tu bi se vidjela i snaga i umješnost žetelica pa bi se znala zagledati i buduća nevjesta. Evo jednog primjera odmjeravanja snage: tek svezani snop pšenice trebalo je zubima uhvatiti, podići sa zemlje i prebaciti preko glave. Ruke su se držale na leđima,  Rijetki su to mogli učiniti i o njima se pričalo.

Žetva je bila posao, ali je bila i pomalo blagdan. Moja mama je spominjala da se u njeno vrijeme (negdje pedesetih godina prošlog stoljeća) u žetelice oblačilo lijepo i čak su se okruge povezivale “na vr’ glave” kao kad se išlo k misi. To nije bio slučaj s drugim mobama. Ako bi se poželo prije mraka, onda bi djevojke požurile kući da se okupaju prije večere. Sjećam se kakva bi to bila cika i smijeh kad bi njih desetak ušlo u našu rijeku tu kod Studenca. Skinule bi okruge s glava, ječerme, pregače i odvezale nogavice. Tako bi ulazile u vodu. Njihove košulje od gustog beza bi se napuhale i svaka je izgledala kao da ima balon na leđima. Moglo se i zaplivati jer je tada Trstionica bila dublja, a nije bila ni zagađena kao danas.

Večera se služila kao i za ostale mobe, samo nešto bogatija. Uz obavezan grah ili mahune, služio se gulaš, pečeno kokošje meso s rižom i pita-uglavnom blagdanski objed. Na kraju večere se služila maslanica. To je pita koja se pravila tako što bi se razvijeni listovi tijesta slagali i posipali šećerom (i orasima ako ih ima) i bogato zalijevali rastopljenom svinjskom mašću. Koliko li je to bilo kalorija?

Međutim u to vrijeme su takve poslastice bile rijetke (žetva, svatovi, babine) i nikad ih nije bilo u izobilju, pa sigurno nisu bile opasne za zdravlje kao što bi nam danas rekli. Poslije večere mladež je izlazila na selo i duboko u noć se čula tamubra i pjesma, ponekad i ovakva:

Sunce zađe,  
a ja mu ne reko'  
da pozdravi ko mi daleko.  

Naravno da se uz kolo i pjesmu ašikovalao, ašikovalo…

Vjekoslava Tomić