Borovica je  selo sjeveroistočno od mojih Čatića, tu negdje između Sutjeske i Vareša. Još kao dijete znala sam da je to selo negdje daleko, daleko u planini. Međutim tek ove godine sam je posjetila. Sjećam se žena iz Borovice koje sam viđala nedjeljom u Sutjesci. Nosile su nošnju koja je slična  sutješkoj, a opet različita. Razlikovala se po kroju, materijalu, načinu tkanja. Žene iz Borovice ne nose crne marame – okruge kao Sutješke. Na glavi nose maramu cvjetnog uzorka zvanu rubalj. Čak smo i neku boju zvali borovička boja. A kad bi se koja djevojka iz Borovice udala u sutješki kraj, do kraja života bi je zvali, ne imenom, nego Borovičkom. 

Pošto smo prometnicama više vezani za dolinu Bosne, Borovica je uvijek bila daleko i nekako zaboravljena. U jesen 1993. svim našim tugama pridružila se i tuga za tim selom. U sumrak jednog prohladnog dana čudili smo se kakva se to crven vidi tamo negdje prema istoku. Večernje je rumenilo uvijek na zapadu. I onda se čuo glas: Gori Borovica! Kad je svanulo, crven se nije vidjela, ali sljedeće večeri nebo na istoku je opet bilo crveno. «Bože moj, koliko li je to selo kad evo dva dana i dvije noći gori?»-pitali smo se. Te kasne jeseni Borovica je prošla pored naših kuća. Sve što se moglo opljačkati i ponijeti proneseno je kroz Čatiće, pa vlakom za Zenicu. Znala sam ja da su i tim polugladnim ljudima neki drugi to isto učinili, ali to nije umanjivalo moju tugu i tjeskobu gledajući kako se pronosi sve što su ljudi godinama stvarali i čuvali. Bilo je tu svega: hrane, odjeće, posuđa. Borovičke šarene marame nosile su žene koje nikada nisu nosile takve marame. Na jednim zaprežnim kolima između ostalog sam ugledala veliki smotak novih vunenih ponjava, otkanih u crnoj, žutoj, i crvenoj boji, tipičnih za taj kraj. Tko zna za što se sve to čuvalo: za udaju, novu kuću, ili darivanje. Taj prolazak Borovice pored naših kuća gledali smo danima. 

Po završetku rata, čula sam da se u tu župu život vraća, a naš svijet je tamo hodočastio o Preobraženju. Ove godine o tom blagdanu nas nekoliko odlučilo je poći u Borovicu. Do Kopljara smo išli autom, a dalje pješice, kako se uvijek išlo. Nadali smo se da će biti još ljudi koji poznaju put. Imali smo sreću i naišli na stare poznanike Miju, Mariju, Petra i Branka koji svake godine hodočaste u Borovicu. U Kopljarima smo bacili još jedan pogled na kraljevski  Bobovac, a onda kroz šumu dalje. U početku je put širok i ugodan. Prolazili smo kroz šume smrča i jela. Kasnije smo uronili u stoljetne bukove šume, a put je bio samo uska staza. Ovih dana je Europu pogodio toplotni udar, a ovdje, u zelenim njedrima Bosne, ni traga od toga. Išli smo uživajući u ugodnoj tišini šume koja je bila narušavana jedino šuštanjem lišća pod našim nogama, i hučanjem Bukovice negdje u dubini. Ne žurimo, a Mijo priča: «Ovuda sam ti ja protjerao konja natovarenog crijepom.» Čudimo se jer je staza uska, a ispod je velika strmina. Mijo nastavlja: »Našli se mi u Sutjesci, i malo popili. Jedan Borovičanin bio s nama i kaže: ‘Ljudi pomozite, treba mi crijep za kuću.’ Mi obećali i šta ćeš. Sutradan, nas nekoliko Teševljana, natovarili crijep na konje u Sutjesci i put Borovice. Sretno smo došli, ručali, odmorili se, i opet se do mraka vratili na Teševo. Tako ti je to nekad bilo.»

Šaleći se i pričajući, vrijeme brzo prolazi. Poslije nekoliko sati već smo pod selom. Tu je poznato vrelo i voda Radakovica za kojom je žalila i naša kraljica Katarina. Odmaramo se i točimo vodu. Boce se zamaglile i orosile od hladnoće vode. Branko nas upozorava da ne pijemo vodu tako ugrijani i nudi već ohlađenu rakiju. Kaže da to bolje pomaže u planini. Naravno da smo ga poslušali, a vodu smo ponijeli kao suvenir iz Borovice.  

Prošlo je skoro trinaest godina kako je Borovica zapaljena. Vide se tragovi paljevine na još neobnovljenim kućama, ali je i mnogo novih krovova. Blagdan Preobraženja se slavi  u novosagrađenoj crkvi. Tu je i nova župna kuća. Još mnogo toga treba izgraditi, ali krenulo je. Poslije mise pjesma i kolo pred crkvom. Žene pjevaju:

"Borovice, ispod tebe rijeka
o tebi ću pjevat' dovijeka."

Drago mi je što sam se, došavši u Borovicu, uvjerila da je ovaj kraj oživio. Rijetki su u to vjerovali. Nadam se da će sljedeće godine biti još više novih krovova i ljudi pod njima. Zaslužila je to Borovica. 

Vjekoslava Tomić