Jednom si mi rekla da ti je žao onog vremena blokade i izoliranosti jedino zbog toga što neće biti više mojih pisama.  Znam da su bila teška vremena i malo toga je bilo lijepoga, ali ja sam se uvijek trudila da ta mala zrnca radosti pronađem u surovoj svakodnevnici i napišem ti o njima – radi sebe a i radi vas da se manje brinete zbog nas koji smo ostali u tadašnjem paklu Bosne.

Onda je došla 1994. i naš odlazak i čvrsta vjera da ćemo se vratiti.  Bile su to godine učenja zemljopisa na najstrašniji način – preko izvješća o stradanjima, poginulima, kolonama prognanih i svim strahotama koje je rat donio.  Među mnogim imenima mjesta o kojima sam počela drugačije razmišljati bila je i Guča Gora.  To je mjesto bilo tako blizu nas, a ja ga nikad nisam vidjela.  Išle su naše žena –  trećorednice – često za sv. Franju onamo na zavjet i ja sam tako za to mjesto čula.  Često naš svijet izvrne nazive pa su govorili kako idu u “Gučiju Goru,” a neka i “Vučiju Goru” pa sam ja kao dijete zamišljala da je to negdje na kraj svijeta u nekoj planini gdje vukovi caruju.  

Godine 1993. do nas su došle vijesti o stradanju naroda i devastaciji samostana.  Uzmem knjigu “Franjevački samostanu u BiH” i potražim sliku tog samostana.  Tu sam prvi put vidjela prelijepo dvorište i sliku gučogorskog samostana.  Već tada se rodi u meni zavjet: kad dođem kući, prvo ću posjetiti Guču Goru.

Dođe i ova 1997. i ja se vratih u svoju Bosnu.  Radujem se svemu.  Sretna sam što opet doživljavam ovu našu jesen.  Znaš i sama kako sam u zelenilu Mediterana tražila zrnca žute boje i sanjala o jeseni kakva, čini mi se, može biti samo ovdje.  A ove godine je prelijepo. Potom vijest da se za sv. Franju ide u Guču Goru.  Prijavim se za odlazak među prvima.  Tri autobusa su krenula iz Kraljeve Sutjeske, Kaknja i Vukanovića.  Ispratilo nas je maglovito jutro, ali dočekala osunčana planina.  Putem poznati pejzaš: sve spaljeno i srušeno.  Gledam jednu kuću bez krova.  Vidi se, bila je nekad domaćinska. Oko kuće velik voćnjak – šljive, jabuke, orasi.  To nije uništeno.  Razmišljam kako su domaćin i ukućani uživali u svemu tome.  Bože moj, da mu mogu poručiti: Dođi, dovedi sina, unuka!  Kuća će se napraviti, ali pokaži djetetu orah koji mu je posadio djed, kaži sinu gdje si mu zagledao majku.  To je sve ostalo i čeka vas.

Tako sve putem uz planinu, kroz tople boje jeseni do Guče Gore i samostana.  Sreli smo se kao stari znanci, još sam u očima nosila sliku iz one knjige.  Mogu misliti koliko je prije rata bio lijep.  Kad je naš svijet napunio crkvu i dvorište opet je bio prelijep.  Pod misom je osam mladih fratara položilo vječne zavjete.  Gvardijan predstavlja mladiće i župe iz kojih dolaze: Plehan, Tolisa, Podmilačje, Petrićevac, Livno, Vareš, Rama.  Koliko tuge i silnog ponosa u svakom od tih imena!  Pod misom sviraju i pjevaju bogoslovi VIS-a JUKIĆ iz Sarajeva. Crkva je prepuna a sada u selu nitko ne živi.  No, postoji nada – obnavlja se prvih pedeset kuća.

Poslije mise užina na livadi iznad crkve – i odmah pjesma.  Žene u narodnoj nošnji ovog kraja pjevaju, a brda, naša brda im vraćaju jeku.  Prolazi jedan starina u nošnji s crvenim šalom oko glave. Učinilo mi se da je sad iskočio s platna Gabrijela Jurkića i iz vremena koje je on slikao.

Onda najednanput doprije glasna glazba iz crkvenog dvorišta.  To su Jukićevci počeli svirati. Svi smo se skupili u dvorište.  Zaorila se pjesma “Koja gora Ivo?” a onda iz svih grudi: “Guča Gora, brate Ivo, razgovora nema!” Stotine ljudi je pjevalo s takvim veseljem koje se tog dana moglo doživjeti, vjerujem samo ovdje.  Poslije toga su slijedile i druge naše pjesme, pa kolo, pa pjesme. Dosta iz repertoara Bijelog dugmeta, Crvene jabuke pjevali su članovi Franjevačke mladeži iz Viteza.  Vilo se kolo oko kipa sv. Franje koji je izrešetan mecima u ovom ratu kao i njegov puk.  Ali znajući koliko je sv. Franjo volio ljude, životinje i sva Božja stvorenja, ovo je sigurno bila najprimjerenija proslava njegovog blagdana.

Bilo je vrijeme da se vraćamo.  Bili smo svi ozareni i puni prave životne radosti.  Na putu do autobusa ugledam grupu mladića koji pjevaju: “Nek se ori, ori Guča Gora cijela kad pjevaju momci izgorenih sela. ”  Pjevali su kajdu bećarca i pjesma nije zvučala tužno.  Obnovit će se izgorena sela dok budem momaka koji o tome mogu tako zapjevati.  Odlučila sam opet doći sljedeće godine za sv. Franju.

Čvrsto vjerujem da će ovdje ljudi opet živjeti.  A voljela bih da i oni dođu u našu Sutjesku za Ivandan.  Imamo mi u ovoj Bosni što vidjeti i time se ponositi.  Tek sada mi drugačije zvuče stihovi i sad u njih vjerujem:

Rasli smo u korijenu.
Ne - u granama 
Ne previsoko, da bi sunca bilo za sve, 
Ali duboko, 
da bi nam niti života bile jake.

P.S. Definitivno znam da se Guča Gora veže za riječi gugutanje, gugut, golub, a ne vuk i vučija.

Vjekoslava Tomić