Jednom si mi rekla da ti je žao onog vremena blokade i izoliranosti jedino zbog toga što neće biti više mojih pisama.  Znam da su bila teška vremena i malo toga je bilo lijepoga, ali ja sam se uvijek trudila da ta mala zrnca radosti pronađem u surovoj svakodnevnici i napišem ti o njima – radi sebe a i radi vas da se manje brinete zbog nas koji smo ostali u tadašnjem paklu Bosne.

Onda je došla 1994. i naš odlazak i čvrsta vjera da ćemo se vratiti.  Bile su to godine učenja zemljopisa na najstrašniji način – preko izvješća o stradanjima, poginulima, kolonama prognanih i svim strahotama koje je rat donio.  Među mnogim imenima mjesta o kojima sam počela drugačije razmišljati bila je i Guča Gora.  To je mjesto bilo tako blizu nas, a ja ga nikad nisam vidjela.  Išle su naše žena –  trećorednice – često za sv. Franju onamo na zavjet i ja sam tako za to mjesto čula.  Često naš svijet izvrne nazive pa su govorili kako idu u “Gučiju Goru,” a neka i “Vučiju Goru” pa sam ja kao dijete zamišljala da je to negdje na kraj svijeta u nekoj planini gdje vukovi caruju.  

Godine 1993. do nas su došle vijesti o stradanju naroda i devastaciji samostana.  Uzmem knjigu “Franjevački samostanu u BiH” i potražim sliku tog samostana.  Tu sam prvi put vidjela prelijepo dvorište i sliku gučogorskog samostana.  Već tada se rodi u meni zavjet: kad dođem kući, prvo ću posjetiti Guču Goru.

Dođe i ova 1997. i ja se vratih u svoju Bosnu.  Radujem se svemu.  Sretna sam što opet doživljavam ovu našu jesen.  Znaš i sama kako sam u zelenilu Mediterana tražila zrnca žute boje i sanjala o jeseni kakva, čini mi se, može biti samo ovdje.  A ove godine je prelijepo. Potom vijest da se za sv. Franju ide u Guču Goru.  Prijavim se za odlazak među prvima.  Tri autobusa su krenula iz Kraljeve Sutjeske, Kaknja i Vukanovića.  Ispratilo nas je maglovito jutro, ali dočekala osunčana planina.  Putem poznati pejzaš: sve spaljeno i srušeno.  Gledam jednu kuću bez krova.  Vidi se, bila je nekad domaćinska. Oko kuće velik voćnjak – šljive, jabuke, orasi.  To nije uništeno.  Razmišljam kako su domaćin i ukućani uživali u svemu tome.  Bože moj, da mu mogu poručiti: Dođi, dovedi sina, unuka!  Kuća će se napraviti, ali pokaži djetetu orah koji mu je posadio djed, kaži sinu gdje si mu zagledao majku.  To je sve ostalo i čeka vas.

Tako sve putem uz planinu, kroz tople boje jeseni do Guče Gore i samostana.  Sreli smo se kao stari znanci, još sam u očima nosila sliku iz one knjige.  Mogu misliti koliko je prije rata bio lijep.  Kad je naš svijet napunio crkvu i dvorište opet je bio prelijep.  Pod misom je osam mladih fratara položilo vječne zavjete.  Gvardijan predstavlja mladiće i župe iz kojih dolaze: Plehan, Tolisa, Podmilačje, Petrićevac, Livno, Vareš, Rama.  Koliko tuge i silnog ponosa u svakom od tih imena!  Pod misom sviraju i pjevaju bogoslovi VIS-a JUKIĆ iz Sarajeva. Crkva je prepuna a sada u selu nitko ne živi.  No, postoji nada – obnavlja se prvih pedeset kuća.

Poslije mise užina na livadi iznad crkve – i odmah pjesma.  Žene u narodnoj nošnji ovog kraja pjevaju, a brda, naša brda im vraćaju jeku.  Prolazi jedan starina u nošnji s crvenim šalom oko glave. Učinilo mi se da je sad iskočio s platna Gabrijela Jurkića i iz vremena koje je on slikao.

Onda najednanput doprije glasna glazba iz crkvenog dvorišta.  To su Jukićevci počeli svirati. Svi smo se skupili u dvorište.  Zaorila se pjesma “Koja gora Ivo?” a onda iz svih grudi: “Guča Gora, brate Ivo, razgovora nema!” Stotine ljudi je pjevalo s takvim veseljem koje se tog dana moglo doživjeti, vjerujem samo ovdje.  Poslije toga su slijedile i druge naše pjesme, pa kolo, pa pjesme. Dosta iz repertoara Bijelog dugmeta, Crvene jabuke pjevali su članovi Franjevačke mladeži iz Viteza.  Vilo se kolo oko kipa sv. Franje koji je izrešetan mecima u ovom ratu kao i njegov puk.  Ali znajući koliko je sv. Franjo volio ljude, životinje i sva Božja stvorenja, ovo je sigurno bila najprimjerenija proslava njegovog blagdana.

Bilo je vrijeme da se vraćamo.  Bili smo svi ozareni i puni prave životne radosti.  Na putu do autobusa ugledam grupu mladića koji pjevaju: “Nek se ori, ori Guča Gora cijela kad pjevaju momci izgorenih sela. ”  Pjevali su kajdu bećarca i pjesma nije zvučala tužno.  Obnovit će se izgorena sela dok budem momaka koji o tome mogu tako zapjevati.  Odlučila sam opet doći sljedeće godine za sv. Franju.

Čvrsto vjerujem da će ovdje ljudi opet živjeti.  A voljela bih da i oni dođu u našu Sutjesku za Ivandan.  Imamo mi u ovoj Bosni što vidjeti i time se ponositi.  Tek sada mi drugačije zvuče stihovi i sad u njih vjerujem:

Rasli smo u korijenu.
Ne - u granama 
Ne previsoko, da bi sunca bilo za sve, 
Ali duboko, 
da bi nam niti života bile jake.

P.S. Definitivno znam da se Guča Gora veže za riječi gugutanje, gugut, golub, a ne vuk i vučija.

Vjekoslava Tomić

Tmurna i prohladna subota ovogodišnjeg hladnog ožujka. Zima nikako da ode i ustupi mjesto toplijem proljeću. Polupraznim autobusom putujem prema Sarajevu. Put je čist, ali okolo su velike hrpe snijega. Sjećam se svojih školskih dana i svakodnevnog putovanja ovim krajevima. Tada sam poznavala svaku kuću koja je bila pored pruge.  Činilo mi se da već i ukućane poznajem.  Otada je prošlo podosta godina, a protutnjao je i jedan rat.  Mnogo toga se izmijenilo. Ima dosta novih kuća koje se ne bi postidjele ni onih u najnovijim katalozima, ali je još puno srušenog i ostećenog.  To se posebno vidi sad kad nije sakriveno ljetnim zelenilom.  Pitam se koliko će godina proći da se ovi vanjski tragovi rata izgube. Sigurno manje nego što će trebati da se bar donekle zaliječe rane u dušama.

Pozornost mi privlače kuće na kojima piše PRODAJE SE. Velikim, često nezgrapno napisanim slovima uz obavezan telefonski broj u drugoj županiji ili susjednom entitetu. Kuće su obično dosta oštećene, bez prozora i mirno gledaju svojim mrtvim očima. Na jednoj je bivši vlasnik napisao na dasku samo broj telefona i zakovao je na zid. Valjda nije imao srca šarati po prilično očuvanoj fasadi. Nekada smo slične natpise gledali samo u američkim filmovima kad bi na ploči na lijepo odnjegovanom travnjaku pisalo FOR SALE. Kod nas se to nije moglo vidjeti, a onda je došao rat i sve preokrenuo. Najprije su se na fasadama znali naći natpisi ZAUZETO – pa onda ime postrojbe ili ”junaka” koji je to osvojio i zauzeo.  Odavno se i ovdje zna da se tuđe ne može zauzeti pa su ti natpisi zamijenjeni sa PRODAJEM ili MIJENJAM.

Ljudi su svašta pretrpjeli pa im se nema što reći. Mnogi misle  da tako mogu pobjeći od svoje muke, a onda se uvjere da mogu promijeniti kuću, i državu, nekad i kontinent, ali svoju muku svugdje nose sa sobom.  Nekima trebaju pare da završe započete kuće tamo negdje, iskopaju čatrnje u ljutom hercegovačkom kamenu ili kupe grobnice na groblju za izbjeglice.  Sve to stoji, ali ipak ostaje neka gorčina i pitanja koja se nameću.  Jesmo li stvarno došli do toga da je sve na prodaju: i kuća u kojoj si se rodio, u kojoj su ti djeca prohodala, i djedova njiva, i orah što ga je otac posadio, i jorgovan pred kućom, i trešnja s koje si brao prve rumene plodove i nosio ih sadašnjoj ženi.  Sve, sve je na prodaju! Čak i zemlja dva koraka od očeva groba.  A on poginuo u onom ratu prije i mati ti sve to čuvala ovih pedeset godina.  Sve se može prodati, sve ima cijenu, čak i livada nekog tamo pradjeda što mu je ”prezime u maticu krštenih upisano bosančicom” kako kaže nasa Julijana Matanović.

Približavam se Sarajevu. Još na ponekoj kući mrtvih očiju vidim natpis: PRODAJE SE 063-….

Nedavno sam u staroj očevoj kući pronašla svoj molitvenik iz djetinjstva.  Listajući ga sjećala sam se kako smo kao djeca učili pratiti sv. misu na latinskom.  Znam kako nas je sve obradovalo kad se u crkvenu liturgiju uveo hrvatski jezik.  Sve smo bolje razumjeli i počeli smo u obredu sv. mise istinski sudjelovati.

Nekako sam se teško navikavala kad se uveo običaj da se pod misom pružanjem ruke zasvjedoči drugima mir i ljubav.  To mi je donekle remetilo pozornost praćenja sv. mise, a u tim godinama nisam ni poimala suštinu riječi ”Mir Gospodnji bio vazda s vama.”  Pomalo formalno i sa snebivanjem pružali smo ruku jedni drugima.

Onda su došle godine rata i pokazale nam svu vrijednost riječi ”mir”- vrijednost onog unutrašnjeg mira, a i mira uopće.  Raspršeni na sve strane, rasuti i izgubljeni tražili smo ga i pod sv. misom.  Pružajući ruku najčešće nepoznatim ljudima bila sam zahvalna na svakom iskrenom osmijehu upućenom meni, a silno tužna kad bih u nečijem pogledu pročitala ono: ”Ah, izbjeglica.”

Kad sam se poslije godina izbivanja ponovo našla u našoj sutješkoj crkvi i tu kod oltara blažene kraljice Katarine stala uz starice u našoj sutjeskoj nošnji, tek tada sam znala da sam opet kod kuće. Pružajući i želeći im mir gledala sam ih kako rado pružaju ruku jedna drugoj okrećući se oko sebe da koga ne preskoče, a i kako bi kad se sve poznaju i niti života su ih godinama čvrsto vezale.  S onom do sebe je curovala i istog su se dana vjenčale, s onom je bila u porodilištu, ova iza nje je kuma njenom djetetu, a ova ispred ima sina koji je s njenim zajedno u Americi-i tako bi dugo mogli nabrajati.  Većina ih sad živi sama i usamljena. Mnogima je jedini kontakt s drugom osobom ovaj u crkvi kad pruže jedna drugoj ruku.  A kad se tu još nađe nečije dijete i pruži im ruku, vidi se kako im se na trenutak ozari lice i bar na čas ispune odavno prazne ruke i prazna krila.  Po izlasku iz crkve često pitaju: ”Je li to tvoje unuče? Imam ih i ja al’ su ‘tamo’.  Eh, insan ih osta željan,” i tiho produže dalje.

Već poslije nekoliko nedjelja i meni su rado pružale ruku i pravile mi mjesto da sjednem u klupu do njih.  Raspitale su se one već i tko sam i iz kojeg sam sela, tko mi je mati i tko su mi babe.  A ja sam pružajući im ruku često željela glasno reći: ”Mir s vama sve moje Ane, Mare, Kate, Anđe, Luce… Mir s vama i hvala vam što svake nedjelje nađete snage u sebi da po svakakvom vremenu i u tim godinama dođete u našu sutješku crkvu.  Hvala vam za radost koju osjetim svaki put kad se zabijele vaše košulje i zacrne vaše okruge tu kod naše kraljice Katarine.”

Tko zna-možda i ja pružajući vam ruku i želeći mir tražim davno izgubljeni miris babine košulje i topli dodir materine ruke.

Vjekoslava Tomić

Ratanj, 16. listopada 2015. Penjemo se raskvašenim putem prema groblju. Još jedna sahrana. Jučer su sahranjena tri poginula rudara u nesreći koja se dogodila u jami Begići, a danas sahranjujemo četvrtog – Miju Stojčića. Puno svijeta se polako penje prema groblju iznad sela. Dosta je i starih za koje ne bih vjerovala da mogu doći do groblja na brdu, ali idu polako – neki i sa štapom. Sigurno se ne bi uputili na takav put da je nešto drugo u pitanju, ali kad je ovolika žalost samo tako mogu pokazati da žele bar malo olakšati ovu tugu ako je podijele sa Stojčićima.

Sjetila sam se kad sam, nekako odmah nakon rata, pred našom sutješkom crkvom upoznala Mijinog oca Iliju. Tada je bila vijest, i to radosna, kad bismo čuli da se netko vratio u naša opustošena sela. Eto i u Ratanj se vraćaju! Tada smo još vjerovali da će nas biti više i da će naša sela opet oživjeti.

Poslije nekoliko godina opet lijepa vijest iz Ratnja: Ilija ženi sina Miju i sprema veliku svadbu. Godine su prolazile, rodilo se i dvoje unučadi, pa onda opet slavlje: Ilijin drugi sin slavi mladu misu. Opet će biti veselja u Ratnju.

A onda tuga. Dvoje staraca, Nikola i Marica, pretučeni u Ratnju. I ubrzo poslije i vijest da su preminuli od teških povreda. U vrijeme velikih poplava sahranjeni su na ovom istom groblju.

Živeći u ovom rudarskom kraju upamtila sam dosta nesreća koje su se desile u rudniku. Kao dijete sam znala naše tada starije žene koje su ostale udovice iz katastrofe 1934. godine. I ta riječ katastrofa dugo se u mojoj dječijoj glavi vezala samo za nesreću u rudniku. 1965. sam bila u Kaknju u trenutku kad su rudničke sirene počele zavijati i onda muk i šapat- katastrofa u jami Orasi.

Sjećam se ispraćaja poginulih i niza mrtvačkih sanduka koje su poslije stavljali na kamione i vozili u njihova sela da ih pokopaju. S tim događajem se nekako završilo i moje djetinjstvo, a onda kasnije opet pogibije i sirene kola hitne pomoći, jurnjava policije i vatrogasaca prema Aljinićima i rudniku. I uvijek strepnja – koliko ih je stradalo? Svaki put su završavali nečiji životi, mijenjale se sudbine obitelji, ostajala djeca siročad.

Ali danas je nekako posebno teško. Selo srušeno u ratu, kuće zarasle u šikaru, pustoš. I eto, jedina obitelj sa dvoje djece i trećim na putu ostaje bez hranitelja. Razmišljala sam koliko je ljubavi i snage trebalo pokojnom Miji da jedini od devetero Ilijine i Jelkine djece odluči doći i ostati u Ratnju, rađati i podizati djecu i biti sretan kad je dobio posao u jami. Kako će njegovi bez njega? Danas je Ratanj pun svijeta, a šta će biti sutra kad sve opusti? Nadam se da su njegovi sinovi toliko odrasli da će ga pamtiti i pričati o njemu i ovom nerođenom djetetu kad se rodi. Sjećat će se i pjesama koje ih je naučio pjevati uz svoju violinu i šargiju. Sjećat će se oca garavih i žuljevitih ruku, ali čista obraza. Zar to nije najvrednije u ovakvom današnjem svijetu?

Vjerujući da Bog ima plan za svakog od nas, nadam se da će On dati snage njihovoj majci i obitelji da ih izvedu na pravi put i odgoje u čestite i poštene ljude kakvi su oduvijek živjeli na ovim prostorima.

Ukopni obredi završavaju i fra Zoran poziva rudare, Mijine kolege, da ponesu lijes. Gledam ih u čistim i novim radničkim odijelima i sa bijelim šljemovima na glavi. Samo tada nisu garavi kad sahranjuju svoje drugove. Oni će sutra opet u jamu, duboko pod zemlju, zaraditi kruh svojoj djeci. A je li ovdje ikada bilo drugačije?

Ispod nekih grobova rastu samonikle perunike. Izvadila sam jednu iz zemlje, ponijela je kući i posadila. Nadam se da će na proljeće procvjetati i sjećati me na Ratanj, na ovaj tužni dan, na sve moje ”garave” koji su oduvijek uz sutješku crkvu, bijele košulje i crne okruge, ova naša brda, Trstionicu, bili dio mog života i ovog kraja koji je Bog odredio da nam bude zavičaj i gdje smo jedino kod kuće.

Vjekoslava Tomić