Priče iz Bosne

Kraj školske godine donese uvijek mnogo poslova i neku neobičnu užurbanost. Krenula sam podijeliti knjižice i konačno staviti točku na svršetak još jedne godine. U hodniku me pozdravi mladić, naš nekadašnji đak, i objasni kako mu treba potvrda za rodicu koja je ovdje išla u školu. Sad završava osmi razred i proglašena je učenicom generacije. Nedostaju joj još ocjene o završetku razreda koje je ovdje pohađala. Na kraju mi reče: “To je vaša Merima. Sjećate li je se?”

Svoje đake ne zaboravljam i svaku generaciju po nečemu pamtim. Ova Merimina je bila posebna po mnogo čemu. Upisani su ratne 1992. i bilo ih je iz raznih krajeva. Sve ih je natjerao rat i tu zaustavio, bar privremeno.

U prvoj klupi su sjedile Merima i Ljubica, Merima iz Sarajeva, a Ljubica iz okolice Visokog. Merima je došla tetki toga proljeća i u opkoljeno Sarajevo nije se više mogla vratiti. Ljubica je mogla ići kući i vidjeti svoje, ali je i ona bila kod tetke jer su granate padale i blizu njenog sela. Možda su se nesvjesno tako i združile jer su obje bile daleko od roditeljskog doma i njegove topline.

I školska godina je bila skraćena. Nastojali smo naučiti čitati, pisati, računati. Koliko god sam mogla učila sam ih i o ljubavi, ljepoti života i druženja u vremenu sveopće mržnje i razaranja.

Sjećam se kako bi se okupili oko mog stola dok bi im pregledala urađene zadatke. Osjećala bih njihovu strepnju kad ispravljam pogreške i ogromnu radost kad dobiju dobru ocjenu.

Nekoliko puta sam primjetila kako Merima dođe vrlo blizu, prosto se nasloni na mene i čeka da druge ocijenim. Mama joj je također bila učiteljica. Živjeli su u dijelu grada koji je prvi ostao bez telefona i rijetko su se mogle čuti. Znala sam koliko joj nedostaje i pravila sam se da ne primjećujem što čini.

Kasnije, u razgovoru s njenom tetkom, ta njezina potreba i želja za blizinom mi je postala još jasnijom. Došavši iz škole jednog dana joj je rekla: “Tetka, moja učiteljica ima istu bluzu kao moja mama.”

Ljubica je poslije prvog razreda otišla u Hrvatsku. Prošle godine sam je vidjela. Došla je da me pozdravi i smiješeći se pitala me mogu li je prepoznati. Naravno da sam je prepoznala iako je sad bila već djevojka. Narasla je, ali je ostao nepromijenjen vedri pogled plavih očiju i zlatne pjegice po nosu. Merima se vratila u Sarajevo kad su se putevi otvorili. Otada je nisam vidjela. Nikad nije pokazala koliko su joj njeni nedostajali. Čak je uvijek bila vesela i nasmijana. Znam samo da sam te jeseni često oblačila plavu svilenu bluzu kakvu je imala i Merimina mama.

Svaki put kad vidim neku ženu u našoj sutješkoj nošnji pogled mi odluta na ćurdiju tražeći «džepić»- vezeni ukras na šavu negdje ispod ruke.  Sjetim se svoje pokojne mame i u sebi se sjetno osmjehnem. Mamu ne pamtim u “našim aljinama.”  Nosila ih je kad me je rodila, a onda početkom pedesetih godina prošlog stoljeća se “prisvukla” – kako se govorilo kad se skine nošnja i obuče haljina.

Otac mi je bio željeznički službenik i u tim godinama je bilo moderno bježati sa sela.  Tako smo mi odselili u Kakanj.  Stanovali smo u željezničkoj koloniji na stanici, ali eto bili smo u “gradu.”  Tada sam imala pet godina i sjećam se kako sam prvo jutro, kad smo tamo došli, uzela metlu da pometem novu “pridkuću.”  Zavela sam našom kajdom: “Neću više na Teševo ići, popela se pa ne mogu sići.”

Tata me s osmijehom pozvao k sebi i upozorio da se ovdje “naše” pjesme ne pjevaju.

Iako mama nije nosila “bijele aljine,” veza s tom nošnjom je ostala neprekinuta jer je ona često drugim ženama šila ćurdije.  Znam kako bi je molile govoreći: “Ajde, bona Anđo, sreži mi ćurdiju. Ti mi to najljepše uradiš. Nigdje mi se ne kupi niti me gdje steže.”

Žene su obično imale jednu staru “za oko kuće” i jednu novu kad se pođe k misi.  Za novu ćurdiju bi joj donijele kupljeno valjano crno sukno, gajtane i optoku, a ona bi im to skrojila i šila – naravno sve ručno.  Uvijek sam je voljela gledati kako to radi.  Sukno je bilo prilično debelo i šilo se jakim koncem. Mama je stavljala napršnjak na srednji prst desne ruke i pažljivo provlačila iglu da sve bude lijepo sašiveno.  Kroj je bio jednostavan.  Uzele bi se dvije duljine sukna.  Prednja strana se razreže po sredini, naprave se otvori za ruke i vrat i rubovi se lijepo obrube gajtanom i trakama od crvene čohe. Trebalo je sve lijepo uraditi da se ćurdija može nositi na lice i na naličje.  Izgleda da je najvažnije bilo znati lijepo urezati otvore za vrat i ruke.  Moja mama je bila niska žena i uvijek se morala popeti na klupicu kad bi to ženama na probi urezivala.

Voljela sam je gledati kako šije gajtane na ćurdiji, a kad bi to završila, onda je dolazio na red taj jedini ukras ćurdije – džepić.  Ne znam što se zove džepić, a u njega se ništa ne može stavit, za razliku od džepa na pregači u koji jedva da stane neki metalni novčić (za lemozinu u crkvi).  Na bočnom šavu ćurdije, visoko iznad struka, pravio se jajolik ukras od crvenog gajtana.  Okolo bi se vezlo zelenim koncem, a onda se vezlo žutim koncem krupnim cik – cak bodom.  Sredina se ispunjavala vunicom u nekoliko boja – slično vunenim kiticama na okrugi, koje bi se lijepo oblikuj makazama i džepić je bio gotov, a i ćurdija je bila završena .

Odavno nema  moje mame među živima.  Sve manje žena nosi ćurdiju, ali eto svaki put kad ugledam neku našu staricu u ćurdiji u duši mi se javi jedno lijepo sjećanje na djetinjstvo.  Nehotice pogledom tražim džepić  sjećajući se s koliko ga je pažnje i ljubavi moja mama izrađivala i slagala boje kao da se radilo o ne znam kako vrijednom umjetničkom djelu.

Vjekoslava Tomić

Jadranku sam upoznala prije tridesetak godina na moru. To je bilo vrijeme kad smo po registracijskim pločicama znali otkuda je tko. Tako je i ona, vidjevši našu ZE registraciju, počela razgovor pitanjem: ”Jeste li možda iz Kaknja? Moj muž je tamo živio.” I onda krene priča o obitelji, zajedničkim poznanicima, školskim drugovima. Bila je medicinska sestra i s mužem je živjela u Sarajevu.

Već nakon nekoliko dana, gledajući moju djecu, pričala mi je o svojoj silnoj želji da ima dijete i mnogobrojnim bezuspješnim pokušajima da to ostvari. Iza nje je već bilo nekoliko poodmaklih trudnoća i prijevremenih poroda. Još nije gubila nadu da će ipak uspjeti u toj svojoj velikoj želji za djetetom. Poslije ljetovanja često smo se čule telefonom. Tako mi je javila i radosnu vijest da čeka bebu, ali da će morati cijelu trudnoću preležati. Bila je spremna na svaku žrtvu vjerujući da će ovaj put uspjeti. Sljedećeg proljeća rodila se Željka – nisu ni pomislili da bi je drugačije nazvali. Posjetila sam je kad je izašla iz bolnice. Jedva je čekala da mi pokaže svoju djevojčicu i opiše silnu sreću što je napokon postala mama. Dijete je rođeno malo prije vremena i moralo je biti duže u bolnici. Ona je mogla kući. Molila je da je zadrže uz dijete: ”Toliko puta sam ovdje došla i vratila se praznih ruku. Nemojte da i sad tako izađem. Sačekat ću kad beba bude dobro i onda zajedno idemo kući,” pričala mi je. Tako je zračila srećom da mi se činilo kako bi se ta sreća mogla rukom dodirnuti.

Poslije smo se viđali na Željkinim rođendanima, na moru, pri obostranim posjetima. Godine su prolazile, djeca su rasla, a onda su došle devetesete i rat koji nismo mogli zamisliti ni u najmračnijim snovima. Prve barikade i blokada Sarajeva pokazale su da je rat došao pred naša vrata. Jadrankin muž je čitav život radio u policiji i s dolaskom novih politika, kao i mnoge njegove kolege, umirovljen je, iako relativno mlad, jer nije bio podoban za novo vrijeme. Ona je još radila u bolnici. Plašeći se zla, riješili su Željku izvesti iz Sarajeva. Tada je imala desetak godina. Svratili su kod nas na putu baki u Derventu. Dok joj je otac popravljao nešto na autu, Željku sam uvela u kuću. Onako nježna, sva krhka i uplašena činilo mi se kao ptiče koje je ispalo iz gnijezda. Sva se skupila tužeći se da je boli stomak. To joj je bilo prvo odvajanje od majke. Svi su mislili da će to kratko trajati i da će se život opet vratiti u normalu. Skuhala sam joj čaj i pokušala je umiriti govoreći kako će joj biti lijepo kod bake i da će se brzo vratiti mami u Sarajevo.

Nitko nije ni slutio da će proći godine dok Jadranka ponovo vidi svoju Željku. A upravo se to dogodilo: Sarajevo blokirano, a rat Bosnu preplavio. Jadranka nije mogla izaći, a Željka je s ocem kratko bila kod bake, potom dalje kod nekih prijatelja, pa u raznim izbjegličkim centrima – sve do Njemačke. S majkom se čula samo telefonom, ali sve rjeđe jer su veze često bile u prekidu, a zbog svakodnevnog granatiranja Sarajeva Jadranka nije mogla uvijek doći do svog stana. Danonoćno je radila u bolnici i nagledala se svakakve muke. Kad nije morala biti na poslu, obilazila je stare i bolesne ljude po Sarajevu. Mnogima je bila jedina osoba koja im je otvarala vrata i bila veza s vanjskim svijetom. Njoj se činilo da će sve dobro što učini tim starima i nemoćnima na neki način biti vraćeno njenoj Željki tamo negdje u tuđini.

Prošlo je više od četiri godine kad su se ponovo srele. Sarajevo još nije bilo potpuno slobodno, ali Jadranka je uspjela nekako izaći. Četiri godine su puno u životu djevojčice. Željka je završavala osnovnu školu i bila je već mlada djevojka. Život u izbjeglištu činio je da je prerano sazrela. Jadranka je znala da je propustila možda najvažnije godine u njenom životu, da među njima postoji velika praznina i jaz koji treba prebroditi. Često je osjećala i prizvuk prigovora: Zašto je ostala? Zašto nije bila s njima? Zna li ona uopće kako je i njima bilo teško?

Nemoguće je bilo objasniti zašto se sve tako dogodilo, ali i da je najveća sreća da su svi živi. Ponovo strpljivo i s puno ljubavi gradila je onaj fini raniji odnos sa svojom kćeri i ponovo vodila bitku za njom. Željela je da se zajedno vrate u Sarajevo i da Željka tamo krene u srednju školu. U međuvremenu joj se i brak raspao pa je bilo još teže voditi borbu za dijete. Trebalo je savladati udaljenost, ne samo kilometarsku, između Banja Luke i Sarajeva. Na kraju je uspjela i Željka se te jeseni upisala u jednu Sarajevsku gimnaziju.

Konačno je zavladao mir. Granice su krvlju iscrtane, a ljudi će još dugo osjećati posljedice rata. Većina nas je pokušavala skupiti razbijene dijelove svojih života, ponovo okupiti rasturene i raseljene obitelji pa se nije imalo vremena za prijatelje i nekadašnja druženja. Jadranku sam rijetko viđala, a ponekad smo se čule telefonom. Znala sam da je Željka završila gimnaziju i upisala fakultet.

Neočekivano sam ih srela u velikom trgovačkom centru u Sarajevu. Jadranka mi se učinila nekako čudnom. Nije bilo onih iskrica sreće u njenim očima po čemu sam je pamtila. Slutila sam nešto loše. Kad se Željka od nas odmakla, uhvatila me za ruku i tiho rekla: ”Željka mi je bolesna. Otkrili su joj karcinom. Iza nedjelje ide na kemoterapiju.”

Nisam znala što da kažem. Čula sam sebe kako je tješim govoreći nešto o tome kako je mlada, uspjet će savladati bolest, ima nju pored sebe da joj u svemu pomogne i sve u tom smislu, a u sebi sam ponavljala: ”Bože, pomozi ovoj ženi da dobije i ovu bitku. Bože, molim te, pomozi joj…”

Vjekoslava Tomić

Oduvijek su mladi odlazili od kuće pokušavajući naći sreću negdje u svijetu.  Odlazili su, sanjali o rodnom domu, vraćali se – neki samo da posjete roditelje, a neki zauvijek, uvidjevši da su preduboki korijeni koji su ih vezali za ovu našu ubogu zemlju i da se jednostavno nigdje drugdje ne mogu “primiti.”

Ovaj rat nam je posebno raspršio djecu na sve strane svijeta.  Često nismo znali ni gdje su nam, a kad bi se javili, tražili smo po atlasu gradove gdje se nalaze i raspitivali se kako je ondje gdje nam djeca žive: kakve su zime, kakvi vjetrovi pušu, ima li kriminala itd.  Tako su se i moja djeca našla na nekoliko kontinenata i u nekoliko država. Strepila sam i brojala dane do njihova povratka.

Kao i svaka muka, i ova naša ima kraj.  Nadam se da je rat završio, putovi su se otvorili i počela su nam se djeca vraćati.  Sa sobom su donosili ono što su stekli: znanje jezika, neke nove navike, sigurno i sjećanje na teške dane provedene u tuđini, sjećanja brižljivo čuvana od roditelja.

Kao i svaka majka, nastojala sam im skuhati sva naša jela koja su poželjeli, a tamo ih nije bilo. Redale su se pite, pogače, kore, kolači.  Htjela sam da na svaki način osjete da su došli kući. Jedna kći mi je bila u Italiji. Jednoga je dana poželjela da nam skuha hranu koju je tamo najčešće jela.  I tako smo toga dana za ručak imali makarone (oni to malo ljepše zovu – pasta). Gledala sam kako priprema jelo i začine koje stavlja.  Jedan miris mi je bio dobro poznat. Zagledala sam se u bočicu suhe trave i sliku na njoj.  Natpis je bio talijanski, ali lako sam prepoznala biljku. Bio je to bosiljak.

O Bože, ova djeca to stavljaju u makarone!

Meni se to tada učinilo kao oskvrnuće neke lijepe uspomene. Sjetila sam se babine sobe. Jednostavni i ubogi namještaj: krevet, sanduk za haljine i ništa više.  Na zidu je bio križ, sveta slika i još jedna fotografija – zapravo okvir u kojem su bile poredane fotografije nekih meni nepoznatih ljudi: nekoliko vojnika u raznim uniformama – zavisno tko je vladao ovom zemljom, fotografije s nekih vjenčanja, prvoga sveca, kad su se moje tetke fotografirale u košuljama i gologlave na Veliku Gospu. Zapravo, to je bila povijest jedne obitelji.  Možda baba i nije imala drugih slika.  Većina je bila fotografirana u Sutjesci, a radio ih je majstor David.  Iznad križa i iznad tih slika bili su zataknuti stručci osušenog bosioka.  Uvijek su ondje stajali i davali neki poseban miris cijeloj sobi. Posebno se taj ugodni miris širio kad bi baba otvorila sanduk.  I u sanduku među haljinama bilo je suhog bosioka.

Toga ljeta sam, nakon nekoliko godina izbjeglištva, došla u Sutjesku.  Čim sam ugledala zvonike i prekrasni samostan, probudio se neki osjećaj radosti pomiješan s nekom strepnjom kao kad smo išli na prvu ispovijed smišljajući svoje dječje “grijehe.” Crkva je bila gotovo prazna, tek nekolko žena molilo je u tišini sjedeći u klupama.  Stala sam kod posude sa svetom vodom i osjetila ugodnu glatkoću njezina mramora.  Bože moj, jesam li stvarno došla kući?

Ispred mene u klupi sjedila je jedna starica.  Držala je zatvoren molitvenik i na njemu stručak bosioka.  Opet onaj dobro poznati miris.  Učinilo mi se kao da vidim sutješku crkvu iz moga djetinjstva.  Bila je puna, prepuna. Djevojke i žene ispunile bi cijelu lađu.  Tada nije bilo ovoliko klupa. Svaka bi nosila prostjeraču i na njoj bi klečala.  To je bio cijeli ritual.  Prvo se prostre prostjerača, a onda u čistim bijelim čarapama se stane na nju i moli Pozdrav anđeoski.

Ja sam kao dijete bila opčinjena tim slikama, ljepotom i bogatstvom naše nošnje.  Uvijek su me ponovno zadivljavale kere na okrugama, vezeni križevi na rukavima, boje i šare na prostjeračama, boje na ječermama.  I sad svaki put kad vidim zajedno tamno crvenu i boju starog zlata, u očima su mi naše ječerme od kadife obrubljene zlatnim ukrasnim trakama.  I sada je to za mene nenadmašiv sklad boja.

A onda taj miris – miris “kmisnih” haljina brižljivo čuvanih za taj dan.  Bio je to miris naših sanduka, miris nastao od dunja, jabuka, bosioka – sve pomiješano u nešto posebno i neponovljivo.

Trgnula sam se i ponovno pogledala staračku, smežuranu ruku koja je držala grančicu bosioka. Učinilo mi se kao da vidim ruke svoje babe Marjanovke. Poželjela sam se sagnuti i poljubiti tu staru ruku, ali bila me sramota – i ja sam već baba.  Samo sam rekla u sebi: “Hvala ti, Bože, ja sam stvarno došla kući.”

Dok sam bila daleko odavde, često sam se pitala što je to drugačije u ovom nebu, zraku, vodi, zemlji? Što je posebno što čini zavičaj? Kakvi su to lanci koji su nas privezali za ovo tlo?

Nisam nikada ni pomislila da to može biti i ovaj miris bosioka. Sad sam vidjela da nas i takva tanka i krhka nit može vezati za ovu zemlju.  Moja djeca i dalje ovu travu koriste kao začin makaronima.  Ja sam ga posijala u cvijetnjaku pred kućom.  Nekoliko stručaka sam osušila i držim ih u svojoj sobi. Možda će se i mene moj unuk sjećati po ovom mirisu. Voljela bih to.

Vjekoslava Tomić

Opet me je probudio telefon.  Napolju još mrak, tek pomalo sviće.  S druge strane žice, s druge strane oceana moj četverogodišnji Luka govori:

–Baba, puno sam te poželio.

-I ja sam tebe, dušo. Kako si?’

Već nekoliko godina i ja sam među tisućama u ovoj zemlji i ovom vremenu koji gledajući sat uvijek pomisle: ”Sad je kod njih šest ili sedam sati manje.  Šta li sad rade?’

Djeca su odlazila jer je bio rat i, nadali smo se, privremeno. Ali to privremeno nikako da prođe i evo odoše i unučad. Koliko sam se tužnih priča naslušala hodajući po našim selima bez djece i mladosti, koliko nagledala fotografija snimljenih širom svijeta. Mnogo puta sam čula sličan razgovor kao ovaj nedavno.

-Maro, kako si?

-Dobro sam. Ništa mi ne fali, samo sam sama k’o kamen. Po danu deveram i nekako. Ponešto uradim i pričam s njihovim slikama. Ali po noći teško. Pusta noć duga pa nikako da prođe.

-Pa gdje su tvoji?

–Ne pitaj.  Ima ih u Njemačkoj, Italiji, Americi.  Troje mi se tamo rodilo. Nisam ih još ni vidjela.

-I samoj mi je tako.  Šta se može.  Neka su živi i zdravi pa gdje god su.

Rađajući ih sanjali smo da će i nihova djeca rasti okružena ne samo roditeljima nego i babama, djedovima, tetkama, ujacima, stričevima. Vjerovali smo da ćemo ih odgajati ovdje među nama okružene ljubavlju, daleko od te otuđenosti razvijenih i bogatih.  Sad nam je blagdan kad nam dođu i na nekoliko dana.

Prošlog ljeta zagledah dječaka koji pored mene projuri na biciklu. I ako je narastao, prepoznala sam ga.

–Jesi li ti Danijel? – upitah.

-Jesam. Kako to pa me svi znaju? – reče dijete začuđeno.

-Znam, Dano, kad si se rodio, a o tebi mi je pričao i tvoj djed.

Stvarno, negdje u proljeće 1994. kad sam prvim autobusom iz blokirane i gladne Bosne otišla u Hrvatsku i vratila se, otišla sam posjetiti Daninog djeda. Ponijela sam nekoliko crvenih-plavih kutija Croatije, jer su ovdje cigarete bile još skupe i rijetke.  Psujući i domaće i bjelosvjetske političare zbog onoga što su nam učinili, raspitivao se kako bi i on mogao otići do Njemačke posjetiti svoga Danu. Slušala sam ga kao kakva dječaka koji mašta:

-Znaš, neću im ni javiti. Doći ću iznenada u park, a tamo se moj Dano igra. Kako li će se iznenaditi kad me ugleda.  Sad je već veliki.  Koliko li smo samo sati proveli u mojoj radionici.  On uzme čekić i nešto kuje i cijeli dan cvrkuće, cvrkuće.

Doživio je djed Marijan da ode i vidi svog Danu.  Sjetila sam ga se i žao mi je što nije više među nama da mu kažem kako i ja sad često spomenem i ove naše i bjelosvjetske.  Možda ću im nekad i oprostiti svoju tugu zbog toga što su mi djeca u tuđini, ali kako im oprostiti tugu svoga Luke, koji odlazeći u svijet plače i ljubi vrata svoje kuće shvaćajući na svoj način četverogodišnjaka da ostavlja nešto značajno i vrijedno.  Kako im oprostiti što to dijete već zna što je nostalgija.  Ne poznaje tu riječ, ali je osjeti, jer nakon razgovora sa svojim djedom kaže: ”Mama, nekako su ovdje i ovi crtani svi tužni.”

Šta sada? Možda samo moliti Boga da budu živi i zdravi gdje god su i zahvaliti mu i na ovim godinama u kojima sam uživala i radovala se gledajući nestašluke svoga Luke i rumene obraze i skakutanje svoje Nine.  Zahvalim mu i svaki put kad me pogledaju nasmijane oči, boje najljepšeg nezaboravka, moje Lucije i kad mi pruži ručice.  Mnogi nemaju ni toliko.

Sami su, sami… k’o kamenje.

Vjekoslava Tomić

Nakon četverogodišnjeg školovanja u Sarajevu vratila sam se u svoju osnovnu školu-ovaj put kao učiteljica.  To i nije bio tako dug period izbivanja da bi se ovdje mnogo što promijenilo.  Put prema Ričici, koji sam svakodnevno pješice prolazila, ostao je skoro isti.  Bila mi je draga ta cesta koja se blago spuštala i penjala i sve mi je tu bilo poznato: s lijeve strane poznata česma na kojoj smo pili vodu i kad smo bili žedni i kad nismo, tek da predahnemo, pa dalje prema školi. Malo dalje, s desne strane, kuća starog Filipa i njegovih sinova. I sad je tu u dvorištu sjedila baba Ana okružena mnogobrojnim unucima.  Na moj pozdrav odgovarala je uz obavezno: “Šta ima u mojim Čatićima?”

Još jedna nizbrdica i već sam u Ričici.  Tu je rudarska jama i moja škola. Sjećam se kako smo nekada sretali rudare koji su izlazili iz jame garavi od ugljene prašine i takvi odlazili kućama.  Sad imaju banju gdje se okupaju i presvuku i tako čisti radničkim autobusima odlaze u svoja sela.  Eto, to se promijenilo.

Do zelene rudničke zgrade u kojoj su bili uredi i radnička menza put je bio asfaltiran, a dalje nekih stotinjak metara do škole nije bilo asfalta.  Kad je padala kiša, taj dio puta je bio tako blatnjav i nije se mogao prijeći bez gumenih čizama.  Dok sam bila đak, svi smo imali crne Borovo čizme na kojima smo s unutranje strane na bijeloj postavi pisali svoje ime da nam se ne izgube ili ih tko ne zamijeni kad se izujemo u školi. Prije ulaska u školu morali smo ih oprati na česmi u školskom dvorištu jer nas dežurni nastavnik ne bi pustio unutra ako su bile blatnjave.  Stariji dječaci su znali nositi čizme rudarke koje su njihovi očevi dobivali za rad u jami.  Ponekad su im bile pomalo i velike, ali oni su ih nosili i nekako se osjećali stariji i važniji. Pitala sam se hoće li mi i sada trebati gumene čizme.  Trebale su.  Opet je do škole u Ričici bilo blatno.  Kupila sam čizme, doduše ne one crne nego malo ljepše, i nisam se bojala da će ih netko ukrasti jer se učitelji nisu izuvali.

Od svojih đaka bila sam starija tek desetak godina.  Među njima je bilo i nekih koji su mi bili rođaci jer su dolazili iz Aljinića, odakle je bila moja baba. Radovala sam se radu s djecom. Malo se teško bilo naviknuti sjediti u zbornici zajedno sa svojim dojučerašnjim nastavnicima, a sada kolegama. Tek sam kasnije shvatila, radujući se uspjehu svojih đaka koji su postali učitelji, da je njima bilo drago što radimo zajedno.

Jednog dana, ulazeći u zbornicu, ugledala sam staricu u našim bijelim aljinama kako sjedi za stolom i čeka me.  Obično su dolazile majke ili očevi pitati kako im djeca uče, zato sam se malo iznenadila kad sam je vidjela.  “Ti učis moju Anđu?  Došla sam pitat kako sluša,” progovorila je.  Ja otvorila dnevnik i pričam joj o njezinoj unuci, jednoj tihoj i nasmijanoj djevojčici svijetle kose čvrsto spletene u dvije duge pletenice.  Govorim kako čita, piše, računa…

Vidim ja da to babu puno ne zanima.  Gleda me i onda odjednom kaže: “Meni rekli da si ti unuka naše Jelke pa ja došla da vidim.”  Kad sam joj potvrdila, baba nastavi: “E, mi smo ti zajedno curovale.   Eto, ona se udala u Čatiće, a ja ostala u Aljinićima.”  Kažem joj da sam se ja rodila one godine kad mi je baba umrla… “Ma jest, mlada je umrla.  Jazuk što je nisi upamtila. Bila je dobra žena.”

Još mi je nešto pričala, a onda iz njedara izvadila dvije jabuke i pokušala mi ih dati pružajući ruke ispod stola.  Bila sam pomalo zbunjena, a onda smijući se pružila ruke preko stola da uzmem jabuke. Ona je pogledala po punoj zbornici i tiho rekla: “More bit ovi će mi tvoji zamjerit štogod.”

Ispratila sam je prolazeći uskim hodnikom punim dječje galame, a ona me na odlasku pogledala još jednom i rekla: “Nije šala, unuka naše Jelke.  E, nek sam te vidla!”

Prošlo je podosta godina od tada. Pišem ovo i gledam punu zdjelu jabuka na svom stolu.  To su one kupovne.  Krupne su, crvene-k’o nacrtane.  Sjećam se onih iz ričičke zbornice koje su mi pružile stare, suhe ruke jedne starice.  Nisu bile lijepe kao ove na stolu, ali bile su baš slatke.

Vjekoslava Tomić

Jutros sam svoju prvu jutarnju kavu pila već u šest sati. Usput pogledam šta ima novo u svijetu. Gledam iz navike, iako znam da neću vidjeti ništa dobro. Dok traju vijesti, čitam titlove ispod i vidim- preminula književnica Grozdana Olujić. 

Odem u svoju biblioteku i uzmem njenu knjigu “Glasam za ljubav”. Nisam je zaboravila, ali nisam je odavno otvorila. Znam da je u njoj osušena ruža stara više od pedeset godina. I krenu sjećanja…

Bio je početak ljeta. Ja sam završavala drugi razred učiteljske škole. Sad se rano svanjivalo i bio je dan kad sam došla na našu željezničku stanicu. Tu me čekalo jedno vrlo lijepo iznenađenje. Momak koji mi je u to vrijeme puno značio, u kojeg sam bila zaljubljena, čekao me je. Radi nečega je putovao u Sarajevo. Već dvije godine smo se voljeli. Znali smo to oboje, ali nismo bili “u vezi” kako danas kažu. Često smo se sretali, uvijek u društvu drugih, rijetko sami. Između nas je uvijek nešto strujalo. On je bio dosta stariji, a ja sam tek upoznavala što je to ljubav. Tog dana sam poželjela da naš lokal putuje bar do Mostara i da što duže budemo zajedno. Inače smo obično razgovarali o pročitanim knjigama, odgledanim filmovima. On mi je pričao o ljepoti svog zavičaja i želio da ga jednom vidimo zajedno. Nikada to nisu bile stvarne izjave ljubavi, ili jesu ako se uzmu podvlačeni stihovi u zbirci pjesama D. Maksimović koju smo zajedno čitali.

Otpratio me do škole i zamolio da izađem na velikom odmoru kako bismo se opet vidjeli. Nisam željela da dođe na glavni ulaz jer je naša učionica bila odmah iznad. Kad bi došao neki momak, sve bi ostale moje kolegice bile na prozoru da ga vide. Tako bi kao Balaševićeve “tetke sa ladnim trajnama” gledale i davale komentare. Ja sam se držala Desankinih stihova:          

"O tebi neću govoriti ljudima.           
Neću im reći da li si mi samo           
Poznanik bio ili prijatelj drag,           
Ni kakav je, ni da li je           
U našim snovima i žudima           
Dana ovih ostao trag."

Čekao me je s druge strane škole, tu kod Fisovog igrališta. U ruci je držao knjigu. Bila je to “Glasam za ljubav” Grozdane Olujić. U to vrijeme je ona bila mlada i vrlo popularna književnica. Znali su je zvati jugoslovenska Francois Sagan. Uz knjigu mi je dao čokoladu i jednu crvenu ružu. Nije to bila ona ruža iz cvjećarnice nego obična, vjerojatno ubrana u nekom sarajevskom parku. Mogli smo tu biti desetak minuta, dovoljno da me vidi stroga razrednica. Ionako sam bila uzbuđena i zbunjena, a tek tada sam se zacrvenila i spustila pogled.

Jutros sam ponovo otvorila tu knjigu. Ruža, presovana i osušena, stoji tu i danas. Šta je bilo dalje tog ljeta? Ništa. Na njegove prijedloge da se nađemo negdje izvan našeg mjesta, izvan radoznalih pogleda, ostajala sam nijema. Bila sam suviše mlada. Mnogo toga nas je dijelilo – godine, porijeklo, moji roditelji… On se te godine oženio, a ja sam se udala za dvije godine i do sada ostala tu gdje su moji “od početka svijeta”. Ponekad smo se sretali i pozdravljali kao stari znanci. Poslije mnogo godina, na jednoj školskoj priredbi, moja najstarija kćerka je svirala mandolinu i na njoj izvodila “Vranjansku svitu”. On mi je u prolazu rekao: “Samo joj fali kecelja.” Znala sam da me se sjeća u tamnoplavoj kecelji sa bijelom kragnom i mandolinom u rukama. Brzo poslije toga je sa obitelji odselio u svoj rodni kraj.

Jutros sam se ponovo svega sjetila. K. Monteno je pjevao:            

"I pišem pjesmu ljubavnu,          
  Al' suza mora biti..."

Ne mora biti suza, samo jedno lijepo sjećanje na čistu, iskrenu ljubav i jednu tajnu koju čuva osušena ruža u knjizi Grozdane Olujić.

Vjekoslava Tomić

Rodila se za vrijeme Drugog svjetskog rata i mogu samo zamisliti u kakvom je vremenu rata i poraća odgajana.  Ja je se sjećam kad je bila već prava djevojka. Nosila je naše bijele aljine.  Zasukanih rukava i okruge povezane natrag, uvijek se mogla vidjeti u nekom poslu.  Tada su se još ribali podovi dvaput u tjednu, haljine se prale na rijeci, a uz to se radilo i na zemlji.  A žensko dijete nije smjelo biti besposleno. Ako nije bilo kućnih poslova, radilo se u rukama-plelo, šilo, tkalo, vezlo…Sjećam se i kad je počela ašikovati s crnomanjastim Fabijanom iz susjednog sela. Ubrzo su se spremili i svatovi i Ljuba je otišla u drugu selo, tu, preko Bosne.

A onda slijedi tipična priča tih šezdesetih godina prošlog stoljeća: Fabijana je rudnik poslao u nadzorničku školu u Varaždin, a Ljuba je ostala u tijesnom potkrovlju stare svekrove kuće; rađala, podizala djecu i čekala.  U međuvremenu jedno je dijete umrlo, jedno je raslo, a onda se rodili blizanci: Nada i Nenad. Poslije nekoliko mjeseci umrla je Nada: dijete zaspalo i nije se probudilo. Fabijan je postao nadzornik u jami i mogla se već početi praviti kuća.  Opremili su dvije prostorije i preselili, a ostalo će kad se uzmognu, kao što se tada radilo.  Činilo se da je napokon sve krenulo kako treba. Starija djevojčica Mirjana je već stasala za školu, a Neno je imao nepune tri godine.

A onda vijest u rano proljetno jutro: odronila se stijena u jami i zatrpala tri rudara.  Među njima je bio i Fabijan.  Sjećam se kako sam ušla u kuću i ugledala je: sjedila je na krevetu u svojoj spavaćoj sobi, plakala i gledala kroz prozor.  Iz sobe se vidio put i most preko Bosne kojim je njen Fabijan biciklom odlazio na posao u kakanjski rudnik.  Sad je čekala auto koji će dovesti njegovo tijelo u lijesu.  Tada joj nije bilo ni trideset godina.  Dvoje djece je već ukopala, a sad i muža, ostavši s dvoma koje treba tek podići.  U godinam koje su slijedile nikad je nisam čula da se nešto žali.  Uz pomoć rudnika završila je kuću, podizala djecu, strpljivo, kako naše žene znaju, s vjerom da je sve što se događa Božja volja.

Iza kuće je imala poveliku njivu i tu je uvijek bilo povrća u izobilju, graha, kukuruza.  Međom je tekao potok, a pored njega su rasle šljive.  Uvijek smo rado odlazili našoj tetki Ljubi, kako su je zvala naša djeca pa i mi uz njih. Nekako je kod nje bio uvijek najslađi pekmez od šljiva, najžući pilav zamiješen domaćim jajima, a kad bi na njezinoj njivi prispjeli pečenjci, kuhala ih je u velikom loncu napolju, tu, kraj potoka, pozvavši svu našu djecu.  Nije sijala one velike hibridne nego one naše bosanske, slatke, koji su najboji za pečenje i kuhanje.

Vrijeme je prolazilo, djeca su rasla.  Mirjana je završila fakultet i počela raditi u kakanjskoj gimnaziji, a Neno je sa završenim zanatom tražio posao.  Slijedilo je odsluženje vojske.  Zadesilo ga je da ode na Kosovo, koje je tada već postalo žarište budućih sukoba u tadašnjoj nam državi.  Opet su slijedili dani i noći puni brige, strepnje i čekanja da živ i zdrav dođe kući.  Mati bi joj znala reći: “E, moja Ljubo, jesi mi deverli glave!”

Nekako su prošli ti mjeseci i Neno se sretno vratio kući.  Brinuo se za sve kao pravi domaćin.  Ljuba nam je ponosno pokazivala kako je popravio opalu žbuku na sjevernoj strani kuće i nabacio novu. Pomagao joj je oko drva za loženje i u svemu bio od pomoći. Posla nije bilo.  Ponekad je radio u susjednoj termoelektrani i tako se desilo da je tu nesretno pao i slomio nogu. Rat je već kucao na naša vrata; Sarajevo je bilo blokirano kad je Neno prevezen u Zenicu.  Nitko nije mogao ni slutiti da takva povreda može imati kobne posljedice.  Nakon operacije noge nastale su komplikacije i Neno je preminuo u zeničkoj bolnici.  Opet je Ljuba sjedila na krevetu u svojoj spavaćoj sobi, gledala cestu i most preko Bosne kojim će posljednji put doći njen Neno.  Ne može se ni ispričati kakva je to tuga bila. Sjećam se kako je sjela pored njegovog tijela, zavrnula mu nogavicu i nježno, nježno milovala mu nogu.  Samo je ona znala koliko je tuge i ljubavi bilo u tim pokretima. Poslije toga više i nije sušila obraze.  Neno je sahranjen na groblju iznad kuće, kraj svog oca.

Opet je bilo proljeće, travanj sav zelen i lijep.  Livade su se plavjele od ljubičica.  Teško je bilo hodati, a ne pogaziti ih.  Rat je već bio tu, a naša Ljuba sve češće je sjedila između svojih dvaju grobova na brdu iznad kuće.  Ali život je išao dalje.  Mirjana se te zime udala za momka iz sela. Uskoro je i dijete bilo na putu pa se Ljuba radovala i nadajući se da će unuče uskoro trčati njenom prostranom kuhinjom i unijeti novi život i radost u njenu sada pustu kuću.

Kao i mnogo puta prije sve je ispalo drugačije.  Bilo je ljeto 1993.  Došlo je do izravnog sukoba Armije BiH i HVO-a tako da se Ljuba, s cijelim svojim selom, našla u izbjegličkom kampu u bazi UNPROFOR-a, u krugu termoelektrane, ni kilometar od svoje kuće, u koju su joj ubrzo uselili neznanci.  Još jednom sam s njom otišla do njene kuće da uzme neke stvari.  Teško je bilo meni, a kamoli njoj!

U njenoj kuhinji na podu bila je bešika, ona starinska, niska i u njoj beba. Neka nepoznata žena, i sama zbunjena, nije znala kako bi se ponašala. Ugledala sam Neninu košulju obješenu na vratima i nisam mogla dalje.  Izašla sam i sjela na zid kraj kuće.  Prišla mi je starica u šarenim izblijedjelim dimijama i sjela kraj mene i ona je plakala.  Počela je govoriti: “Sinko, čula sam čija je ovo kuća. I mi smo ti istjerani iz svojih kuća.  Ono maksumče u bešici rođeno je u šumi.  Nismo ovdje od dobra.” I dalje je plakala.  Bili su to izbjeglice iz Rogatice ili Vlasenice, više se ne sjećam.  Ljuba se opet vratila u izbjeglički kamp.  Tu je dočekala i svoje prvo unuče, plavooku Jelenu. Sljedećeg proljeća svi su zajedno prebačeni u Kiseljak, a onda dalje, u Hercegovinu.

Ondje se rodilo još dvoje unučadi: Fabijana i Nenad.  To su bili rijetki radosni i svijetli trenuci u tom vremenu mraka i beznađa, vremenu u kojem je bilo tuge dovoljno za nekoliko života. Ljuba je počela sve više pobolijevati. Srce je previše izdržalo.  Počela su liječenja od Mostara, Zagreba do Tuzle.  Prilikom jedne posjete u mostarkoj bolnici rekla mi je samo da bi željela da joj se za ukop obuku naše bijele aljine koje je nosila sve do početka rata. Često je govorila da bi se najrađe vratila svojoj kući, da može otići na groblje kad god zaželi, ali zna da ovako bolesna više ne može sama.  “A i dobro se brinu za mene,” dodala bi.  Znala sam da je rado gledala unučad kako rastu, a i pomagala koliko je mogla. Uvijek se raspitivala za našu djecu, već rasutu po svijetu.  Teško je bilo pred njom govoriti o bilo kakvoj muci, znajući kroz šta je prošla i kako je svaka naša muka prema njenoj malena.

Opet je bilo proljeće kad je Ljubino srce jednostvano prestalo kucati. Sahranjena je tu, kod svog Fabijana i svog Nene.  Odavno kod nas sprovodi idu s groblja.  Ovaj put je župnik razumio i pristao da je ispratimo ispred njene sad prazne i devastirane kuće odakle je ona ispraćala svoje najdraže.

Mirjana se s muže i djecom vratila u svoju novu kuću u gradu na Bregavi, ali ona stara je još tu. Tko zna, možda će nekad netko od njih opet doći i tu, kraj potoka, peći najslađi pekmez od šljiva i kuhati pečenjke u velikom loncu. One naše, slatke, bosanske.

Vjekoslava Tomić