Obrada zemlje je oduvijek bio težak i mukotrpan posao.  Posebno je to bilo teško prije dok se još nije koristila gotovo nikakva mehanizacija.  Ali ljudi su se i tada trudili da olakšaju taj rad i pomogali su jedni drugima.  Skupljali su se susjedi, rodbina i zajednički obavljali najteže poslove.  U našem kraju su to bile mobe.

Jedna od moba su i kopači.  Pozivali su se čim kukuruz naraste za okopavanje, a drugi put kad ga treba ogrnuti.  Zavisno od toga koliko je domaćin imao njiva, kopači su bilo do podne, ili poslije podne, a ponekad se kopalo i cijeli dan.  Obično su u kopače išle djevojke i mlađe žene.  Starije domaćice su spremale jelo kod kuće.

Kad bi završilo kopanje na jednoj njivi, prelazilo se na drugu.  Tada bi se obično čula i pjesma djevojaka, a moja baba bi znala reci: “Okopali su Vina, sad još treba Zubaču i Nadkuću.”  Koliko god je taj posao bio težak, lakše ga je bilo raditi u društvu uz šalu i pjesme.

Poslije završenog posla, u sumrak, vraćali su se kući s motikama na ramenima.  Uz njih su često trčkarala i djeca koja su pomagala skupljajući posječenu kukurusku ili loveći bumbare za sutrašnji ribolov na rijeci (kako smo zvali našu Trstionicu).

Kod kuće bi se oprali i presvukli, a onda su odlazili domaćinu na večeru.  Stavljala bi se velika sinija i oko nje bi svi posjedali.  Jelo je uvijek počinjalo i završavalo molitvom.  I sad se sjećam kako mi je najzanimljivije bilo što se molilo za “voke i težake,” a ja dugo nisam znala što to znaci.  Jelovnik je uvijek bio isti: pilav, pa grah, onda slanina kuhana u grahu, isjeckana i izmiješana sa crvenim lukom. Poslije toga se služila pita, a na kraju podgrijano mlijeko u velikom sudu.  Sve se jelo kašikama.

Poslije molitve na kraju jela, domaćin bi isplaćivao kopače.  Neki su radili za nadnicu, a najčešće bi se čulo: “Ćaća je re’ko u zajam.”  To je značilo da treba vratiti kopača, to jest poslati nekoga kad budu njihovi kopači.

Za dobiveni novac cure su obično kupovale nešto od odjeće: komadić čita za ječermu, glot za okrugu, kakve bobke za đerdane ili bi se čuvalo za predstojeće blagdane u lipnju kad se krene na zavjet u Sutjesku, Kakanj ili Busovaču o Svetom Anto.

Po završetku večere cure bi oprale “sudje,” a onda bi izašle na Grot gdje se skupljala omladina.

Razgovarajući sad s već vremešnim babama o ovom običaju najčešće čujem: “E, Bože dragi, cijeli dan kopaj, a onda izađi na selo pa još ako neko donese tamburu poigraj k’o da nisi ništa radio.  A sutra opet u kopače.  Šta ćeš-bilo se mlado.”

Vjekoslava Tomić

Tradicionalno pepeljanje na Čistu srijedu-Pepelnicu trebalo bi nas podsjetiti na to “da smo prah i da ćemo se u prah pretvoriti.”  Oprosti mi Bože, mene taj pepeo u kosi uvijek podsjeti na djetinjstvo i vrijeme kad je takav lug (pepeo) bio vrlo važna potrepština u svakom našem domaćinstvu.  Bilo ga je dovoljno jer se u svakoj kući ložilo, i ljeti i zimi, a lug se skupljao i ostavljao.  Današnje generacije bi me začuđeno pogledale da im kažem kako se lug koristio za spravljanje lukšije koja je služila kao današnji deterdžent za rublje, suđe, šampon.  A bilo je tako.

Počet ću od pranja aljina.  Znajući da našu nošnju čine bijela košulja i gaće, i sad mi nije jasno kako se uspijevalo prati tako da su se aljine bijelile “ko snijeg,” a pralo se bez deterdženta te često i bez sapuna (kabe).  Rublje se prvo moralo pokiseliti, a to se radilo tako što se roba stavljala u čistu hladnu vodu.  Kiselilo se u seoskim koritima gdje se točila voda, a kod nas u Čatićima nerijetko su se aljine kiselile u rijeci.  Potopile bi se negdje u kraju, u plićaku, a na njih se stavljao pokoji kamen da ih voda ne odnese.  Ne moram ni reći da je tada Trstionica bila čista i nezagađena.  Poslije nekoliko sati rublje se vadilo iz vode i lijepo slagalo u čabar, drvenu kačicu, podignutu na tri noge, a na dnu joj je bio otvor koji se zatvarao drvenim čepom.  Kad bi se čabar napunio, odozgor se stavljala jutena vreća koja je služila kao filter za lukšiju kojom će se rublje prelijevati.  Već ranije bi se naložila vatra, zimi na ognjištu a ljeti napolju, i u velikim posudama se kuhala lukšija.  U ključalu vodu dodavao se lug (najbolje bukov).

Tako vrela lukšija ulijevala se u čabar, a ispod otvora se postavljala drvena kravljača u koju se lukšija cijedila.  Ponovno se grijala, dodavalo se luga, opet se nalijevala preko aljina sve dotle dok ne bi iz čabra izlazila vrela kakva se i sipala.  Tada bi se otvor na čabru zatvorio i tako se ostavljalo do jutra. Cijeli taj proces se zvao “parenje aljina.”  Ranom zorom se ustajalo da se završi pranje.  Izvadio bi se čep da izađe lukšija koja se ni do jutra ne bi ohladila.  To se nije bacalo, nego se u toj vodi pralo obojeno šareno rublje.  Aljine su se vadile iz čabra i nosile na vodu, na dalje pranje.

Sela uz rijeku su prala na rijeci, a bez rijeke na seoskim česmama ili potocima.  Ispod česama su bila velika drvena korita, gdje se točila voda, napajala stoka i pralo rublje.  Korita su se pravila tako što bi se dubeći deblo ostavljao ravan neizdubljen dio, dumen, na kojem su se drvenom pratljačom lupale i ispirale aljine.  Na rijeci se to radilo na kamenim pločama. Kako se živjelo u zajednicama, obično je više žena pralo.  Jedne su lupale, a druge ispirale i cijedile rublje.  Bilo je važno tako isprane aljine lijepo smotati i ocijediti da se ne izgužvaju.  Neka naša vršna sela nisu imala dovoljno vode pa su se poparene aljine tovarile na konja i gonile na rijeku, gdje se pranje dovršavalo.

Lukšija ili zona koristila se i za pranje posuđa.  Bio je običaj da se na Čistu srijedu sve suđe (a nije ga bilo mnogo) otkuha u lukšiji, kako bi se sprala sva masnoća, i tako što bolje pripremi za korizmu i spravljanje posne hrane.

Za pranje kose lukšija se pravila s manje luga, da bude blaža.  U krpu se stavljao lug, čvrsto zavezivao i onda stavljao u ključalu vodu.  Dobivala se bistra zona u kojoj se kosa prala, a ispirala se čistom vodom.  To je bio jedini tada poznati šampon.

U lukšiji se nisu prale samo misne aljine.  One su se prale sapunom, kabom, u hladnoj vodi da ostanu što dulje nove, a nisu bile ni uprljane kao odjeća u kojoj se radilo.

Sjećam se i kako bi, nekako odmah s proljeća, cure bijelile bez na našoj rijeci, kod Studenca. Zimi se tkalo jer nije bilo poljskih poslova, a onda se to platno (bez, nogavice) bijelilo te se od njega šilo prije ljeta, prije nego se počne raditi na njivama.

Bez se potapao u hladnu vodu i lupao pratljačom.  Onda bi ga sterali po toplom piješću ili tek narasloj travi da se osuši na suncu.  Tako osušen kupio se tako što su ga lijepo slagale na glavi pa tako složenog ponovo kvasile i sušile dok se ne izbijeli.  E, da su mi dali da tada pokupim bez i složim ga na glavi!  Bila sam dijete, a to djeca nisu radila;  kad sam odrasla, više nitko nije bijelio bez na našoj rijeci.

Lijepo se svega ovoga sjetiti.  Čak je i jedna Biljana ušla u pjesmu bijeleći platno na ohridskim izvorima.  Lijepo se sjetiti, ali ja bih na kraju ipak rekla veliko hvala izumitelju perilice rublja, naše popularne “mašine za veš.”  Čak ne znam ni kako se zove, a oslobodio je žene jednog od najtežih kućanskih poslova.  Još nas ima živih koje pamte hladnoću naše Trstionice okovane ledom.  A moralo se prati ljeti, ali i zimi.

Vjekoslava Tomić

Promatrajući naše današnje kuće, nakrcane svakovrsnim namještajem, potrebnim i nepotrebnim, sjetim se vremena koje i nije bilo baš davno, kad je u kući skoro jedini dio namještaja bio sanduk. Spavalo se na posteljama, jelo za sinijom, sjedilo na šćemlijama – klupicama – a odjeća se čuvala u sanducima. Napravljeni od drveta, naravno ručno obrađenog, često su bili ukrašeni različitim rezbarijama ili oslikani bojama.  U unutrašnjosti se nalazio prijegradak: to je ustvari bio pretinac u kojem se čuvala srma (nakit).

Dolazeći udajom u novu kuću, mlada je donosila komoru, koju su uz posteljinu činili dva sanduka u kojima je bila odjeća i darovo za novu obitelj.  Uvijek sam se čudila koliko je toga moglo stati u tako malen prostor, 100x5ox50 cm, što je otprilike veličina sanduka.  Odjeća se motala na strogo određen način i tako se slagala u sanduk.  U jednom sanduku su se držale košulje, gaće, tkano platno-melez, nogavice, rukavi, krpe, peškiri-uglavnom stvari od pamuka, a u drugom vunena i suknena odjeća: pregače i ćurdije te muška odjeća: čakšire, gunjevi, pletene vunene čarape i priglavci. Tu su još bili popršnjaci i ječerme, rubaljevi, okruge…Sve što je vrijedilo čuvalo se u sanduku. Stare žene su znale svjetovati mlađe: “Čim se žensko dijete rodi, ubaci u sanduk makar konac, trebat će ti.”

Čini mi se da se i sad sjećam mirisa koji se širio sobom kad se otvori sanduk.  Nije to bio miris deterdženta i raznih omekšivača, nego miris čistoće, miris košulja opranih lukšijom, miris bosioka koji se stavljao među haljine, miris dunja, i sve to pomiješano u nešto posebno i prepoznatiljivo.

U sanduku su se čuvali i rijetki slatkiši, najčešće koja bombona – šećerka – ili najobičnija kocka šećera kojoj sam se uvijek radovala kad bi mi je baba pružila uz riječi: “Maj ti jedan lokum,” kako je ona zvala šećer u kocki.  Po sanduku nismo smjeli sami roviti, a obično se mogao i zaključati tako da je sve što sam vidjela bilo kad ga je baba otvarala.  Znala sam da su tu i njezine ukopne haljine brižljivo zavezane u šareno farcule.  Mislila sam da samo babe i djedovi imaju ukopne haljine, a onda sam nedavno čula da su nekada i mlade već pred prvi svoj porod pripremale ukopne hajine za sebe.  U to vrijeme su žene često umirale u porodu.

Meni je sanduk bio i omiljeno mjesto za igru.  U babinoj sobi se nalazio pod prozorom na kojem su stajali prošupljeni i otučeni lonci koji su služili kao saksije za ledenjak, ružmarin, menđušicu.  Kako su prozori bili mali, cvijeće ih je skoro cijele prekrivalo.  Satima sam se mogla igrati tako na sanduku zastrtom babinom prostjeračom kao u nekoj zamišljenoj kući.

Dva sastavljena sanduka zastrta ponjavom služila su i kao odar za pokojnika.  Sjećam se kako me je baba vodila sa sobom čim čuje da je netko u selu umro.  Trebalo je otići izmoliti molitvu za pokoj duše i onda umrlog poškropiti svetom vodom koja je obavezno bila tu u nekoj čaši sa grančicom šimšira u njoj.  Meni je bilo zanimljivo gledati križeve napravljene od muketa koji su se stavljali na čelo, prsa i ruke umrlog.  Nije mi bilo jasno zašto se pokojniku vezivao crveni konac oko struka, ruku i nogu.  To je bilo tako, a onda djeca nisu mnogo zapitkivala kao danas, a sad već nemam koga ni pitati.

Danas sanduk skoro nemate gdje vidjeti.  I ono malo što ih je ostalo, često su negdje u šupama uz ostale starudije.  Ja sam sretna što u svojoj kući čuvam sanduk koji je pripadao mojoj prababi. Preživio je dva svjetska rata i ovaj naš posljednji pa nije malo čudo što je još tu.  Meni je draži od bilo kojeg komada namještaja koji imam jer on nije samo nekoliko sastavljenih dasaka.  U njemu žive uspomene na moju prababu, babu, mater, na miris i uspomene djetinjstva koje se pamte i nikad ne zaboravljaju.

Vjekoslava Tomić