Obrada zemlje je oduvijek bio težak i mukotrpan posao.  Posebno je to bilo teško prije dok se još nije koristila gotovo nikakva mehanizacija.  Ali ljudi su se i tada trudili da olakšaju taj rad i pomogali su jedni drugima.  Skupljali su se susjedi, rodbina i zajednički obavljali najteže poslove.  U našem kraju su to bile mobe.

Jedna od moba su i kopači.  Pozivali su se čim kukuruz naraste za okopavanje, a drugi put kad ga treba ogrnuti.  Zavisno od toga koliko je domaćin imao njiva, kopači su bilo do podne, ili poslije podne, a ponekad se kopalo i cijeli dan.  Obično su u kopače išle djevojke i mlađe žene.  Starije domaćice su spremale jelo kod kuće.

Kad bi završilo kopanje na jednoj njivi, prelazilo se na drugu.  Tada bi se obično čula i pjesma djevojaka, a moja baba bi znala reci: “Okopali su Vina, sad još treba Zubaču i Nadkuću.”  Koliko god je taj posao bio težak, lakše ga je bilo raditi u društvu uz šalu i pjesme.

Poslije završenog posla, u sumrak, vraćali su se kući s motikama na ramenima.  Uz njih su često trčkarala i djeca koja su pomagala skupljajući posječenu kukurusku ili loveći bumbare za sutrašnji ribolov na rijeci (kako smo zvali našu Trstionicu).

Kod kuće bi se oprali i presvukli, a onda su odlazili domaćinu na večeru.  Stavljala bi se velika sinija i oko nje bi svi posjedali.  Jelo je uvijek počinjalo i završavalo molitvom.  I sad se sjećam kako mi je najzanimljivije bilo što se molilo za “voke i težake,” a ja dugo nisam znala što to znaci.  Jelovnik je uvijek bio isti: pilav, pa grah, onda slanina kuhana u grahu, isjeckana i izmiješana sa crvenim lukom. Poslije toga se služila pita, a na kraju podgrijano mlijeko u velikom sudu.  Sve se jelo kašikama.

Poslije molitve na kraju jela, domaćin bi isplaćivao kopače.  Neki su radili za nadnicu, a najčešće bi se čulo: “Ćaća je re’ko u zajam.”  To je značilo da treba vratiti kopača, to jest poslati nekoga kad budu njihovi kopači.

Za dobiveni novac cure su obično kupovale nešto od odjeće: komadić čita za ječermu, glot za okrugu, kakve bobke za đerdane ili bi se čuvalo za predstojeće blagdane u lipnju kad se krene na zavjet u Sutjesku, Kakanj ili Busovaču o Svetom Anto.

Po završetku večere cure bi oprale “sudje,” a onda bi izašle na Grot gdje se skupljala omladina.

Razgovarajući sad s već vremešnim babama o ovom običaju najčešće čujem: “E, Bože dragi, cijeli dan kopaj, a onda izađi na selo pa još ako neko donese tamburu poigraj k’o da nisi ništa radio.  A sutra opet u kopače.  Šta ćeš-bilo se mlado.”

Vjekoslava Tomić